Godišnje doba djetinjstva

Bilo je godišnje doba djetinjstva i smisao postojanja u takvim popodnevima bio je na ulicama. U tim smo danima stremili što manje biti zatvoreni. Bio je to svijet koji više ne postoji. A ne postoji zato što u tom svijetu nije bilo taksija koji će nas za siću odvesti od kuće malo poviše grada do tržnog centra. Nije bilo ni tržnog centra, barem ne ovakvog kakav postoji sada. Nije bilo besplatnih video poziva i glasovnih poruka. Za slušanje najdražih pjesama kad poželimo morali smo isto tako platiti, a najveći je gušt bio hvatati ih na radijskim postajama. Bilo je ulica, asfalta po kojem su zaljepljene žvake tvorile staze u pješačkim zonama i isključivanja fiksnih telefona zbog prevelikih računa. I sjećam se dobro tih popodneva. Ljepljivih od žvaka s mirisom vrelog asfalta.

Bilo je godišnje doba djetinjstva i smisao dana bio je provesti ga na ulicama. Bježali smo iz škole da ležimo u parku ispod procvjetale trešnje. Torbe smo s ulaznih vrata lansirali kao kladivo na olimpijskim igrama i s praga već preskakali po dvije stepenice prema suncu. Nalazili smo se kod sata, kod trafike, na zidiću, iza škole. I hodali smo, udisali grad, otkrivali prečace, potpisivali na klupe šestarima. Sjedili po podu, po krovovima zgrada, na stepenicama u naseljima. Bio je to svijet koji više ne postoji, o njemu ćemo pričati djeci, a njima će biti smiješno kao što je nama bilo slušati kako se do škole išlo kilometrima i kako se igralo žmure po grobljima.

Imali smo smiješne uređaje sa slušalicama preko kojih smo slušali glazbu još smješnije, udvoje. Slušalice smo kupovali po trafikama i redovno otkrivali da uopće ne rade kad ih otpakiramo iz kineskih omota. Ekskurzije su propadale zbog toga. Vjerovali smo jedni drugima, zakazivali vremena nalaženja puno unaprijed, ponekad i danima, i uvijek poštovali ta vremena. Ne vidim više raju da se nalazi na zidiću, uopće, a još manje viđam čekanja. Rijetko se dogodi da se danas kašnjenje ne javi porukom, i to unaprijed, pa da čekač ne mora pretpostavljati što se dogodilo. I tome će se naša djeca vjerojatno smijati.

Imam problem s odlučivanjem što mislim o tome kada novoj djeci pričamo da je naše vrijeme bilo bolje. Bilo je bolje nama. Kao što je našim starcima njihovo vrijeme bilo bolje. Njima. Kad gledam Švrću kako upija svijet koji ga okružuje, jasno mi je da sam ga dočekala u svijet koji upoznajemo zajedno. Ništa ovo ja prije nisam vidjela. U njegovim malim čizmicama ja nikad nisam hodala, kao što on nikada neće hodati u mojim. A to definitivno ne znači da su ispravne samo moje ili samo njegove čizmice ili da ovakav svijet ne valja. Samo je drukčiji, tako mnogo drukčiji od onog kad sam ja bila švrćo.

Nismo imali taksije, tržne centre, glazbu naizvolte i skoro besplatne razgovore telefonom. Ali nismo imali taksije, tržne centre, glazbu naizvolte i skoro besplatne razgovore telefonom! Jednak je to argument za i protiv vremena u kojem smo živjeli. Djeca naše djece imat će nešto što oni sada nemaju. Tako svijet funkcionira i jednostavno je šteta upijati ga ogorčen. Nostalgija je lijepa, ali promašena emocija kojoj jako malo treba da se pretoči u gorčinu.

Nedostaje mi mnogo toga kad pogledam unatrag. Hodajući Starim Veležovim primijetila sam da žvake na pločnicima više nisu toliko brojne da čine stazu, a kada sam upitala novopečene pubertetlije jesu li to ikada primijetili, odmahnuli su glavom. To mi ne nedostaje, naravno. Nedostaje mi, nostalgično, miris vrelog asfalta kojeg nosim iz godišnjeg doba djetinjstva, kada smo se ritali da izađemo iz svih naših kaveza. I zidić, vreli zidić na kojem smo se čekali, u unaprijed dogovorena vremena, jer kad smo mobitele i imali, na njima nije bilo love da se planovi mijenjaju u zadnji čas.

A najljepša priča koja seže iz puberteta s police iznad mog za glavnog lika ima upravo taj zidić. Sačekivalo se tu generacijama, ovaj put je osoba čekala malo duže, jer prijateljica nije došla kad je trebala. I čekala je, čekala, već pomislila da se nešto dogodilo i pošla kući, kad je ugledala prijateljicu kako užurbano dolazi do nje i, onako, poluzadihano kaže:

“Joj, sori što kasnim, ali ‘Californication’ je bila na radiju!”

I ta scena opisuje neopisivo, što bi se alanfordovski reklo - ‘ko razumije, shvatit će. Godišnje doba djetinjstva u svijetu koji više ne postoji. Da nam je barem da shvatimo nostalgiju i da joj ne navlačimo silom gorčinu kao neku davno okračalu halju. Svaki mali Švrćo ovog svijeta imat će tako više za ponijeti u svoju budućnost, a nama, okračaloj švrćadi, prošlost će sjesti u ćeif, kao Californication od Peppersa kad naiđe na radiju.