S koncerta Lady Gage na kojem sam bila u Zagrebu imam par fotografija, i to prije početka, na tribinama, u posebnom sređaju koji smo Denis i ja osmislili za taj događaj. Taj je koncert bio poklon za rođendan od mame, uvijek je više voljela poklanjati iskustvo nego stvari. I bio je iskustvo, nevjerojatan spektakl koji kamera, ni da sam neku kvalitetnu tada imala, ne bi mogla prenijeti.
S koncerta Coldplaya u Barceloni nemam niti jednu jedinu fotografiju, a kamo li snimku. Uopće se ne sjećam gdje mi je tada bio mobitel, vjerojatno na dnu ruksaka. Ionako su mi oči i mozak bili premale memorije da to dožive, tu ekstazu s partera dok skačeš sa stotinama tisuća ljudi kao jedan Nogalo u zrak i pjevaš dok te grlo izdaje.
Večeras idemo na koncert. Organizira ga Lady Gaga, a i Chris Martin će nastupiti, uz podugačku listu drugih svjetskih zvijezda. Veselim mu se kao da ću na stadion, a zapravo ne mičem s kauča. Mnogi će od nas koji to budemo večeras gledali prvi put doživjeti koncert kroz treće, četvrtasto oko kroz koje gledamo izvođača, umjesto da damo priliku svojim, pravim očima da nešto kroz sebe dožive.
Kad sam nekad davno i snimala neke lajv izvedbe nikad ih nisam pogledala i bile su prve na popisu brisanja pri čišćenju memorije. Zašto bih nešto, što uvijek doživljavam preko ekrana, blokirala istim kad mi je pred očima?
Večeras idemo na koncert. Popit ćemo piće, grickat ćemo grickalice i biti na povijesnom koncertu u vlastitom dnevnom boravku.
A na prvom idućem, pravom, na kojem budem imala sreću da vrištim na parteru, jedva čekam da zakopam sve ekrane na dno ruksaka i skočim s tisućama ljudi kao da smo jedan golemi Nogalo.
Add comment
Comments