Toliko si oprezan, sunčani dječače, da si sve što si učio prvo isprobavao u krevetiću, daleko od svih očiju, pomjerajući svoje granice svaki dan pomalo. I da nema moderne tehnologije i kamere na kojoj gledamo jesi li zaspao, bili bismo od onih roditelja koji kažu da se naše dijete počelo okretati, puzati, ustajati - preko noći. Nevjerojatno je da obilježja temperamenta vidimo od tvojih tek nekoliko mjeseci. Ne voliš pokazivati ništa dok nisi siguran da to sto posto znaš.
Ostala sam ti dužna riječi za prve korake. Prije nekoliko dana pustio si moju ruku i postavio kontrolu samo na sebe. Čudan je to osjećaj, sunčani dječače, kad vidim da ti još malo, a već, ne trebam. Znam da je glupo, ali tu sam večer pred spavanje iznova vraćala scenu tvog prvog bliskog susreta s psom koji laje, kad si se držao za moju jaknu kao da sam štit i neprobojni zid. Zar je uopće realno da si mi uspio nedostajati kad si pustio tu jaknu? Ostala sam ti dužna riječi za tvoje prve korake, ali objašnjavat ću ti, izgleda, puno češće nego što sam mislila, kako je teško tebe u riječi pretočiti.
Tvoj osmijeh kad shvatiš da si nešto uspio odzvanja između Huma i Veleža. Ozarenost i užarenost tvojih obraza od smijeha i sunca pomjeraju Neretvu iz korita. Svaki pokret koji napraviš tim bosim nogicama po travi meni je scena koju želim premotati i ponovno vidjeti pred spavanje.
S tobom je zaključanost u zidove bio izlet u život. Naprosto obožavam što smo oboje bili tu za svako tvoje buđenje, za svaki tvoj poljubac za laku noć, za svaki novi zub, za svaku novu riječ, pa evo i za prvi samostalni korak, u ovih mjesec dana.
Hodaj samo, sunčani dječače, nas smo dvoje tvojih morona uvijek tu negdje pored. Da ti budemo neprobojni štit od svijeta, i da ti za svijet sve manje i manje trebamo.
Add comment
Comments