Tamno plavi reklamni rokovnik stajao je na šanku i sadržavao riječi, fleke od zaprljanih ruku koje još jednom provjeravaju koliko ono mlijeka ide u biskvit i, moj najdraži dio, imena. Naslovi stranica nisu bili senzacionalistički poput “čoko bomba” ili “ljetni san”. Svaka je stranica s receptom imala ime onoga od kojeg je recept stigao. Bolje rečeno, onoga u čijoj se kući probao. Čokoladna torta Ana. Štrudla Kaja. Kiflice Slobodanka.
Posebno me fascinirala činjenica što su često ti isti recepti bivali prosljeđivani drugim osobama koje često nisu poznavale ime iz naslova. Tako su torte, štrudle i kiflice dobivale ime moje mame, a kad bi išle dalje još neko drugo ime i tko zna, možda netko od vas u kući ima neke kekse prekrštene iz Melanije u, recimo, Sanju.
Imam svoju malu bilježnicu recepata. Puno je novih stvari koje iskopam na internetu pa isprobavam. Ali i dalje volim upitati osobe kod kojih okusim nešto što bih htjela ponoviti u svojoj kuhinji da mi pošalju recept.
Ponekad pošalju link s receptom, ali ja obavezno upišem ime u bilježnicu. Kruh od banane Marta, apple pie Lana, piroške Barbara, lazanje Snježa, mileram cake Mara, čoko kolač Helena, pašteta od tune Nevena, meksička Marija... a ponosno znam da u nekoliko tuđih bilježnica biža, tijesto za pizzu, musaka i peksimeti nose moje ime.
Od danas knjižica će biti bogatija za rižoto Ines i focacciu Anita.
Do kraja izolacije možda i popunim bilježnicu pa uzmem neki reklamni rokovnik da je zamijeni. A kad za desetak godina pogledam unutra, jedva čekam da me zapljusne buket imena, masnih fleka, mirisa i okusa prošlosti.
Add comment
Comments