Kupaći

Ja ću prva pod tuš pa pravim večeru.
Ja ću isplakati dvorište.
Ja ću razgrnuti ručnike.
Ja ću trknuti do trgovine.
Ja ću oprati suđe nakon večere.
Ja ću napraviti koktele.
Ja ću iznijeti TV.

Ovi se razgovori ne planiraju. Oni se spontano kotrljaju po usnama u autu dok se vraćamo preplanuli i mokrih kosa, sjedeći na ručnicima i često jedni na drugima na sicevima. Ne prepričavamo ih, ne komentiramo ih, ne zadržavamo se dugo na njima, oni su samo mrvice koje ostanu nakon cijelog dana kolektivnog smijanja i urlikanja ili tišine, svatko u svom dumanju, svaki mozak na svojoj paši.

Što god da se dogodilo na moru, taj razgovor se uvijek obavi pred otvaranje kapije od dvorišta. Iako su to samo mrvice koje ostaju od cijele gozbe koju more postavlja na stol, i one su slatke, preslatke da se bace.

U to ime, sljedećih ću trideset dana posvetiti tim mrvicama, onome što jagodicama prstiju pokupimo na tanjuriću nakon što najdraži kolač nestane i pospremimo na svoje usne, još malo uživajući u njima. Onim mrvicama od napolitanke ili domaće kore kruha koje ostanu na palcu i kažiprstu, a koje snižemo kao perle da ih ne bacimo. Te najslađe, a tako malene, mrvice mogu pronaći u apsolutno svakom danu. One zapravo i jesu najsočnija inspiracija.

Ja ću nam onda proprati kostime, reći ću čim se prvi put istuširam poslije plaže.

Evo prvi se već suši.