Nemam pojma, odgovorila je mama kad sam je pitala kakav je dan bio kad ju je rodila. A pitala sam zato što smo par trenutaka prije toga rezimirale njezine prošle rođendane u odnosu na današnji, prekrasan sunčani dan. Sjetila se da su je zadnjih nekoliko godina stalno gađali ispiti ili kolokviji ili neka druga nepovoljna odvraćanja misli na ovaj njezin predivni dvadeset i četvrti četvrtog. A danas nikako nije bilo tako.
Nije imala pojma jutros kad se probudila kakav je dan. Ona spava sa spuštenim roletama i mora upaliti svjetlo kad se budi. Slikala sam je pospanu pod tim upaljenim svjetlom dok je otvarala poklon okačen na vrata. Slikala sam je kad je pustila prvu suzu radosnicu na ovaj rođendan.
Izdobrit će do rođendana, a onda ću u Neum, rekla mi je kad je sve ovo sa zabranama počelo. Nije imala pojma da će on pronaći način da joj pošalje poklon i suzu radosnicu točno na ovaj dan, dva dana prije nego što će mu zaista doći. Nije je bilo briga za poklon, a rasplakala se od sreće. Tako ona živi život.
Nije imala pojma, kad je dostava cvijeća pozvonila na vrata, da joj tulipane šalje njezina predivna kuma i nije imala pojma koliko će joj vremena otići na odgovaranje milijun kilometarskih i predivnih poruka. I opet je plakala i smijala se u isto vrijeme, cijeli dan.
Nemam pojma postoji li osoba koja ovoliko voli suze radosnice kao što ih voli ona. A čak i one, u njezinom aranžmanu, obasjavaju prostoriju suncem, kao kad podigneš rolete na dvadeset i četveti četvrtog i uvijek te dočeka apsolutno najljepši dan.
Pokloni, torte, tulipani, zajedničke fotografije, stihovi uz čestitke, sve u doba izolacije.
U doba kad su mrvice najljepše.
Add comment
Comments