Okret na Rondou

Grad je bio relativno prazan i relativno čist. Oboje nam je bilo stvarno dosta čudno. I zbog jednog i zbog drugog bili smo nekako čudno sretni. Činilo mi se da se nismo gasili.

Bilo je jako toplo. On je objesio jaknu na tvoja kolica, tebi smo zavrnuli rukave od male, slatke teksasne jakne. A ja sam u svojoj morala ostati, jer sam ispod ljetne haljine ostavila potkošulju, sumnjičava sasvim u rano travanjsko ljeto.

Nebo je bilo naježujuće plavo, tek pokoji oblačić prošarao se njime. Trag od aviona protegnuo se po sredini. Odakle aviona, pitao je R, gdje to oni lete? A meni se kroz glavu protegla misao o malo starijem tebi koji me to uskoro pitaš. Toliko bih voljela da sav budeš na njega.

I sve je nekako bilo lijepo u ovoj našoj prvoj šetnji u zadnjih mjesec i nešto dana. Tvoj mir i uživanje u svemu što vidiš, pruženi dlan prema bijelom psu, djevojčica koja toliko slatko jede sladoled da sam i ja odmah morala kupiti jedan. Sve je bilo toliko divno, i prazan, čisti grad, i plavo nebo i misteriozni avioni, i topli kraj travnja i tvoje upijanje očima.

Ali najslađa mrvica cijelog ovog čudno prelijepog dana bio je tvoj osmijeh uz koji si servirao najslađi cik djetinje radosti kad poletješmo u okret ispred parka na Rondou.