Postoji realna mogućnost da ću u jednom trenutku potpuno izgubiti kompas, upitati se u kojem se to predgrađu svog života nalazim, koliko je točno sati na budilici jutrošnje zore i što mi pored imena stoji.
Moguće je i da veliki dio života provodim u strahu od gubljenja, bilo dijela sebe, bilo onih dijelova sebe što ih sijem u drugim ljudima.
Prestala sam, skoro potpuno, kupovati bižuteriju. Postalo je nepodnošljivo skidati zeleni trag hrđe s kože. Godinama na ruci nosim veru i zaručnički prsten, a oko vrata anđela čuvara i veru sreće.
Postoji realna mogućnost i duboko ukorijenjeni strah gubitka. Kada se on probudi, voljela bih da se sjetim kako tijesto mijesim isto kao mama, a ona isto kao baka, a ona isto kao, vjerojatno, njezina mama. I kako je moje samo trenutak prekasno skinuto prstenje jednako brašnjavo kao i njihovo.
Sačuvala sam mnogo drage bižuterije koju imam. Onu pozelenjelu sam bacila. Tako sam negdje, u jednoj od kutijica, pronašla mamino zlatno prstenje i vratila ga na prstenjak desne ruke.
Mehanizam tog kompasa trebao bi biti vječno točan. Kad ga brašnjavog skinem s prsta da me okrene na stranu svijeta na kojoj trebam biti.
Add comment
Comments