Los Rosales

Marija je sjedila u dječjoj autosjedalici na zadnjem sjedištu auta prijateljice moje mame. Nije bilo drugog načina da tog dana stignemo u Južni logor, jer je kiša neumoljivo lijevala i tako se potrefilo da nitko od naših roditelja ne može u tom trenutku upaliti auto i odvesti nas u Los Rosales, gdje smo u tom trenutku volontirale, pa je moja mama posudila auto u koji jedva stanemo, i najmršaviju od nas zapalo je da sjedi u autosjedalici.

Bile smo u srednjoj školi i volontirale smo godinama. Svugdje. Volontiranje jest tih dana bilo često spominjan pojam, ali isto tako je bilo usađeno u način na koji smo željele provoditi vrijeme. Bilo nam je to na neki način i druženje, neke od najljepših dana pamtim po karitativnoj sekciji subotom u prostorijama Katedrale. Kroz te novcem neplaćene poslove naučiš se životu, a da toga nisi ni svjestan. Učiš od starih, učiš od potrebitih, učih od pokvarenih koji zloupotrebljavaju svaki vid pomoći, učiš od kolega s kojima radiš.

Ali posebno je učenje od djece s poteškoćama u razvoju. Takvo te učenje malo još i pepne po glavi zbog svega onoga što si naučio i zaboravio čim si položio. Ali na život mislim, ne na udžbenike.

Put do Los Rosalesa nisam zaboravila, iako je onog dana kiša neumoljivo lijevala i brisačima na šoferšajbi zadavala opasan posao. Danas sam nakon dugo godina kročila na njihov prilaz. Zapravo, nisam kročila, jer sam bila u autu, a oni su imali “drive-view” izložbu na kojoj su prodavali prekrasne umjetničke radove, poput cekera i podmetača na slici.

I baš je bilo posebno lijepo spustiti vrele prozore automobila, vidjeti široke osmijehe i razmahane dlanove dok smo odlazili, odgovoriti da je izložba prekrasna, na jedan sitni trenutak biti dio njihovog dobrog dana.

A onda doći kući i pustiti da kao čupave tufnice na cekeru u mislima niče sve ono što sam naučila i zaboravila čim sam položila.

Na život mislim, ne na udžbenike.