U nadoknadi svih propuštenih šetnji uživala sam kao u onoj prvoj kavi na početku ljetne sezone. Toliko sam htjela izaći, našminkati se, obući nešto novo i prosunčati lice. Žurilo mi se napustiti stan i poredala sam prioritete pa konačno prehodala jedanaest tisuća koraka po Mostaru.
Moja izgužvana košulja pala je na dno ljestvice prioriteta, ali ipak sam je obukla i to me podsjetilo na jednu misao.
Svi se mi poprilično točno možemo opisati uz pomoć nekolicine bijelih laži. Znam, zvuči pretenciozno, ali ima smisla. Svatko od nas ima te dvije-tri-četiri male, bijele i vrlo, vrlo očite laži koje nas na neki način definiraju i to toliko precizno da uz njih otkrivamo još svašta nešto o sebi.
Ja sam, recimo i između ostalog, “To se tako nosi.” u vječito izgužvanoj robi.
Znate da postoje i “Ma možemo pješke do tamo” ili “Spremna sam za pet minuta” ljudi. E, tako nešto.
Koja ste vi mala, bijela laž?
Add comment
Comments