Nakon dva mjeseca danas sam se spremila i otišla na posao. Samo sat vremena, podijeliti diplome za period koji je trajao dok nam sve nije stalo. Njegovo mahanje dok sam s laptopom na ramenu izazila iz stana, namještanje retrovizora u autu, provlačenje kroz usku jednosmjernu ulicu i parkiranje ispod krošnji. Sve je bilo isto.
Učionica je bila sama i tiha. Ove godine nisam imala privilegiju držati sate dok su zrake sunca odmarale na stolu. Kiša je prestala, kapljice su se sušile na buri, oni su jedno po jedno dolazili i preuzimali komadiće papira sa svojim imenima.
Prisilni produženi raspust u najčudnijim okolnostima na sve nas ostavio je traga. Učionice su se preselile na mnoga druga mjesta. Oni su svi uspjeli narasti i promijeniti se u ova dva mjeseca dovoljno da se unaprijed šokiram onime što će me dočekati najesen.
Ključ je malo zapeo u bravi, stolica je zaškripala po pločicama, ugasila sam svjetla na donje prekidače i potegla vrata još jednom, za svaki slučaj.
Sve je bilo isto i sve je bilo drukčije. Mojim sam najdražim klincima rekla da se vidimo najesen, isključujući potpuno svaku pomisao da nas u tome opet nešto može spriječiti.
Add comment
Comments