Petnaest minuta do devet sati i dalje dozvoljava jasan pogled na vedro nebo. Pored potpuno prirodne saksije od kamenja koje je mama prikupljala po plaži i poredala oko stabla u dvorištu zastala sam i upitala se - koji je danas dan? Okrenula sam se, na štriku su se sušili ručnici, na stolu je nekome ostao neseseser. Jedino je tišina stranac u ovoj kući, pomislila sam, i sjela ispod zalaska.
U dva su dana stale godine i vjekovi. Dječak već radosno ciči kad skrenemo na semaforima prema gore i jednako tako kad se spuštamo moru. On već zna gdje je, na svome, u nekoj svojoj kući od soli. U jednom sam mu trenutku puhala bazenčić za plažu, u drugom sam ga puštala u more, a on kao da se sjetio svega od prošle godine kad je ugledao svoj crveni rekvizit za plivanje. Pa sam danju malo bila njegova majka, a onda odjednom opet dijete svojih roditelja i sestra svoje sestre, prispjela na jaja na maslacu i ljetnu salatu. Popodne sam ga presvlačila nakon spavanca, a onda slala s bakom i dedom na kupanje i igru da mogu biti srednjoškolka svojih uspomena, bezbrižna budala svoje adolescencije, prijateljica svojih prijatelja.
Petnaest je do devet nekog davnog života, nas dvoje odlučujemo da odlazimo. Kina, daleka i puna obećanja za oboje, ja ću pričekati s diplomom, naš će zajednički dom pričekati s postojanjem. Odlučujemo, kofol čvrsto, mladi, mršavi i očima svijeta gladni. Tako ustrajni tek do petnaest do devet sljedećeg dana.
Da smo otišli, imali bismo sada neku kućicu koja bi na moru stajala prazna jer joj ne bismo mogli doći. I u njoj ne bi bilo cirlika niti bi ikome ostao neseser. Dječak bi možda bio i dalje tek želja. Bili bi jedno drugom svoji, ali prisilno odrasli, odgovorni i krivi za svaki potez na šahovskoj ploči života. Tamo ne bi bilo moguće u jednom danu imati deset, dvadeset i trideset godina. Ne bi bilo moguće u istom danu biti mama, kćerka i tinejdžerka.
Petnaest je do devet i dan još nije zaspao. Ne čitam portale i jede mi se šnita kruha s paštetom. Zaspat ću čim se snoća, u zagrljaju i s otvorenim prozorom. I sanjati svoj život, u kojem mogu sve što želim i kad želim, biti, imati i sanjati, jer imam ljude, svoje ljude, uvijek blizu, zauvijek tu. Sanjat ću svoj život koji je san jer sam ostala da bih svoj san živjela. Biti mama, kćerka, žena, sestra, prijateljica, tinejdžerka i odrasla, sve u istom danu, sve u istoj kući. U dvorištu od snova.
Add comment
Comments