Smije mi se kad mu govorim da nisam puno tužna jer ćemo opet doći brzo. Kad se smije gledam ga i pitam se, kad se tako smije, jesam li mu glupa ili slatka. Pitam ga onda zašto se smije, on kaže “Nije ona PUNO tužna, ali je ipak tužna.”
Frižider nam je u stanu prazan, rolete su spuštene, dva su to znaka da nas dugo nije bilo. Ali taj miris koji zapljusne kroz zatvorena vrata pomjera moju utrobu kao dječak nogicama ne tako davno, valjda je i njemu taj osjećaj sigurnosti u svom domu bio glasna srećonoša.
Postoje takvi osjećaji, gorko slatki, kad si samo malo tužan. Postoje i takvi ljudi, kao ja, koji sreću mjere manjim intenzitetom tuge, što je suludo, i ponekad smiješno, i ponekad glupo, i ponekad slatko.
Parkiramo se iza naše zgrade, na radiju Boris u B strani priča o Enniu Morriconeu i o tome kako ga ničim nisu mogli namamiti u Hollywood. Gasi auto, radio još malo ostaje i nas dvoje sjedimo unutra, slušajući s punim gepekom stvari, tragovima od kupaćih i slanim kosama. Slatki vrisak sa zadnjeg sjedišta podsjeća nas da smo stigli i da se njemu ne sluša o špageti westernima, pa se kroz prolaz do stana ciriče jer prepoznaje gdje je.
Postoje takvi osjećaji, gorko slatki, kad si sretan što imaš dom koji posebno miriše, iako je taj dom u teškom nekom negdje, gdje bi svako toliko poželio da vrijeme može stati u distopiji auta gdje ide B strana. Gorki, a slatki, kad potpuno sigurno znam da sam sretna, jer sam tek malo, samo malo tužna, a s vrata me zapljuskuje dom. Znam to, potpuno sigurna, isto kao što znam da mu nisam glupa, nego slatka, kad o meni, dok ga gledam sa slanom pundžom na vrhu glave, i očima u kojima uvijek u kutu živi more, dok se vraćamo zajedno našoj kući, dok mi ljubi dlan kad u suprotnoj traci prođe žuti golf, govori u trećem licu jednine, s osmijehom što mu otkriva zube, kao roleta kojom nakon deset dana u stan pustiš dan.
Add comment
Comments