Već godinama dobivam poziv na gostovanje u jednoj televizijskoj emisiji. Nekako su došli do mog broja i nazvali me prvi put prije tri-četiri godine. Kao, znaju oni tko sam ja i čime se bavim, i pozivaju me u svoj show, ali ne da govorim o tome, nego da govorim o svom braku. I ne pozivaju samo mene, nego i mog supruga, nikako mene samu bez njega.
Ne gledam TV, posebno ne takve emisije. Ne zato što o njima nemam lijepo mišljenje, nego zato što nemam vremena niti me takva tematika pretjerano zanima. Dozu žute štampe dobijem kad na nju naiđem i čujem je u prolazu. O takvim emisijama nemam nikakvo mišljenje, nemam predrasudu ni prema čemu što nisam iskusila i baš zato sam se na svaki poziv javila, nikad nikoga izignorirala.
No uvijek sam gostovala svugdje isključivo o svom pisanju. Govorila sam o svojim knjigama, o svojoj stranici i o svojim riječima. Najavljivala sam svoje predstave, promocije i književne večeri. Pozive kao što su snimanje svakodnevice u našem domu ili opisivanje naših dejtova pred kamerama uvijek sam pristojno odbijala, uz ponudu da ću rado, umjesto toga, govoriti o knjizi koju sam o nama dvoma napisala. “Jesi tu” uvijek sam opisivala kao pogled kroz ključanicu u jednu stvarnu ljubav, a to ima svoj razlog. Svima osim nama dvoma, a to uključuje i naše roditelje i nepoznate komentatore na portalima, dozvolit ćemo samo pogled kroz ključanicu, nikako cjelodnevni boravak na našem kauču ili u našoj postelji.
Tako sam rekla i osobi iz PR službe televizijske emisije koja me zvala opet prošli tjedan. Objasnila sam da moj muž i ja jednostavno ne želimo takvu vrstu medijske pokrivenosti, ali da ću ja rado gostovati i govoriti o svojim knjigama, o svom pisanju. Na što je osoba, poprilično ljutito i frustrirano, rekla da pogledam malo oko sebe, jer se na televiziji ne govori ni o kakvim knjigama i da šta ja mislim tko sam ja jer mnogo poznatije ličnosti od mene na gostovanja vode svoje supružnike, a ne svoje knjige.
E pa zato što je to tako, rekla sam, drago mi je što razumijete da ja onda nisam gošća kakvu trebate. I baš zato, što je to tako, potpisat ću radije da mi stranice požute od nečitanja, nego da se čitaju zato što su žute.
Add comment
Comments