U Abraševiću sam prije deset godina pozvana da dođem pogledati predstavu. Pozvao me glumac u toj predstavi, i bila je neka totalna alternativa, ali baš me izričito pozvao da dođem. Otišla sam i prije izlaska iz kuće stavila ružu pastelno roze boje u kosu. Bila je to neka umjetna ruža, bit će ostatak nekog ukrasa, dugo se poslije povlačila po mojim ladicama. Nakon izvedbe otišla sam čestitati i javiti se. Primijetio je ružu u kosi, a ostali su primijetili da sam došla. Možda mi je tada trebalo već biti jasno, ali nije.
U Tajlandu sam jela svježi ananas za doručak, pila ga kao sok, ubacivala ga u slana jela kad god bih mogla i deserte birala po njemu. Da mogu obojati svoje uspomene na Aziju, bile bi žute, kao zreli ananas, da postoji neko virtualno slanje okusa, kao ananas bi bile sočne i slatko kisele. Prsten je stavio na dno torbe u koju smo se zajedno pakirali. Mogla sam ga pronaći prerano pa da mi sve bude ubrzano jasno, ali nisam.
Zalasci sunca ispraćaju se šutke. Krajem kolovoza uvijek su mi posebno fascinantni. Najavljuju da je ljeto na vratima, obuva se i vuče kofer, rumeno i izgorjelo po ramenima.
Život kao prste ispreplićem s njim i zalazak je odjednom pastelne boje ruže iz moje kose na početku dok ne pređe u pršteću ananasno žutu u svojoj sredini.
Na ruci mi je trag od prstena kojeg, ni dan danas ne znamo kako, ipak nisam našla prije vremena. Ljeto se obuva i miriše na ananas. Pastelna umjetna ruža nije preselila u moje sadašnje ladice. Ali kaže da je se sjeća i da se vidjela s pozornice u masi pod reflektorima.
I tad je završavalo ljeto. Počinjali su se plesti naši prsti. Možda mi je tada trebalo biti jasno, ali nije. Sigurna sam zato da bi mi ovaj zalazak mogao odati tajnu.
Add comment
Comments