Za neke stvari misliš da će proći. Misliš, ovo ja sad samo ovako. Nemam vremena povećalom zatvorenih očiju pogledati u onu ladicu između srca i utrobe, tu nekako otprilike zamišljam da se nalazi ona, kutija u kojoj sam prava ja. A prava ja malena je. Čvrsto sklupčana. Vješto skrivena. Kosom, rukama, zaogrnutom golotinjom. I ona često misli proći će. A ponekad ne prođe.
Kad je nađem, tanak joj je pramen što pada preko obrve. Trebaju mi dani da je odvojim od nje same, ručice joj kao plastelin sasušen na zraku odljepljujem od tijela. Jadna nije, samo tvrda, kao plastelin sasušen na zraku. Možda me se boji, možda me se stidi, možda nije nijedno od toga, da saznam šta je - zato sam i došla. Može li tamnoputa osoba biti blijeda?
Kako to da za neke stvari misliš da će proći, a za neke da neće nikad? Misliš da ćeš vječno hodati sa slušalicama u uhu, paliti zvučnike čim uđeš u kuću kao mahinalnost. Dio tvoga bića da će biti spustiti iglu na gramofonsku ploču i redati ploče jednu za drugom u starinskoj majici od duše. Tako će vječno, misliš, a ovo što me tišti to će proći. Pa se obrne.
Što je više sijedih, to je ona dalja. Na ladicu u kojoj je bacila sam fascikle. Na to natovarila staru odjeću što više neću nositi. Preko nje prebacila svako slovo koje me bode u živac srama. Rekla: “Sutra ću. Nemam sad vremena. Ne znam gdje mi je povećalo.”
Na gramofonu je prašina koju mi je lijeno brisati. Samo puhnem i kihnem da ga otvorim. Nemam nijednu ploču koja mi se sada sluša. Slova koja me bodu u živac srama malo su smiješna. Sklonila sam ih. Ona koja me maze po ponosima na sebe još jako sjaje. Pomazit ću je po ramenu kad stignem do nje. Vreća sa starom odjećom što više neću nositi teška je. Možda dobijem bruh, ali sklanjam je. Fascikle su uredne. Pospremam ih. Otvaram ladicu. Sklupčana je. Zaogrnuta sama u sebe. Tamnoputa i blijeda. Tanak pramen pada joj preko obrve.
Ona ga otpuhne. Kaže da otpauziram zadnju pjesmu što sam bila pustila. I da napišem tako i tako.
Ona je, nisam ja.
Sve to.
Add comment
Comments