Jutro je počelo grmljavinskim prolomom oblaka. Bog zna, R. pogotovo, svi koji me poznaju i vi u studiju i režiji, svi znaju da su mi i manje stvari bile dovoljne za knedlu u grlu na rođendan. Sjedimo u hodniku stana u Pompeiima, stana koji je pretvoren u b&b, domaćin nam donosi bidon kave i topla peciva dok su oko nas glasni Talijani, a ja hvatam samo riječi koje mogu jedino pretpostaviti da znače “oluja”. Uranjam u kapućino i govorim R. da će stati kiša i da nam neće propasti dan.
A propao bi, prije par godina ja bih tako ironično pobjedonosno likovala nad usranim vremenom jer bi se to tako savršeno uklapalo u sliku moje čudne energije svakog devetog u mjesecu rujnu. Pompeii danas jesu propali i nisam ih vidjela, ali nije propao dan i nismo propali mi jer, osim što R. zna šifru za rješavanje moje tuge, valjda sam i iznad toga u ovih prvih 30 napokon narasla.
I bilo je svašta u tih prvih 30. Svašta me pronosalo i kroz svašta sam se provlačila, tugom se kitila, a sreću ostavljala za kasnije. Sad je došlo to kasnije, osjećam da mi je puno lakše raširiti ruke prema nebu i ne osjećati sram ako mislim da ni želje ni snovi nisu nedostižni. Možda zvuči blentavo, ali za mene je to veliko.
Starmala više i nije tako balava po brojevima, znamo svi da u glavi nikad nisam ni bila, i sad napokon nastupa doba kad ću se i ja ponašati u skladu sa svojim godinama. Prvih 30 pripremilo me je za to kroz razne grmljavinske pljuskove devetih u rujnima. Ali kako god bilo, znam da sam uvijek pronalazila način da svim ostalim danima u životu maksimalno uživam.
E baš to, uz neumornu snagu da volim, želim da svakih idućih 30 donese, dok uranjajući u bidon kave uz sve gromove oko sebe shvaćam iznad čega sam to novog još mrvu narasla.
Add comment
Comments