Sjedim u bijeloj, kožnatoj fotelji. Blještavo je bijela i ogromna je. Njezini rukohvati sežu mi daleko iznad glave, kad bih ispružila ruke cijelom dužinom, dohvatila bih tek rub. Jastuk koji je moje sjedište širok je i mekan. Nije udoban, ali već nakon nekoliko trenutaka sjedenja imam osjećaj da je ispod mene samo zrak. Noge mi nisu na jastuku, ali ne dodiruju pod. Skupljam ih i oslanjam se tabanima o njezinu široku, ogromnu, blještavo bijelu nogaru. Ogromna, bijela kožnata fotelja prošivena je tamnijim koncem boje bijele kave s manje mlijeka. Konac je tanak, suptilan i uporan po cijeloj površini fotelje. Pravi uzorke koje lako mogu predvidjeti. Teče putanjom koji moji prsti lako prate. Dok putujem, zaboravim često da sjedim u fotelji, ali kad se sjetim, ne treba mi dugo da shvatim koliko sam končića već ispratila i koliko ih još moram ispratiti da opet budem na početku. Sjedim u bijeloj, kožnatoj fotelji već satima. Sjedim i čekam.
Opet stiže ista knjiga. Uvijek dođe i sjedne na moja koljena. Nisam je naručila, ali ona stiže, točno na vrijeme, kao što nije uvijek stizala prije. Sada je točna, kao što je bila i prošli put, a ta njezina točnost kao da mi se ruga. Znam je napamet, ali opet je moram pročitati. Ne diram je, osim bedrima, samo gledam u njezine korice. Glavni naslov je na sredini, velikim, podebljanim slovima. Mislila sam da ovaj put možda ipak neće doći, ali stigla je. I sad moram sjediti s njom u golemoj, bijeloj kožnatoj fotelji i brojati končiće dok ne ode.
Njezine su stranice sad već prazne. Pročitala sam ta slova već toliko puta prije da sam svako od njih progutala i više ih nema. Stranice su bijele i prazne, ali jasna mi je. Potpuno mi je jasna i obrazložena i ja ne trebam više listati. Samo gledam u naslovnicu. Fotelja mi je prevelika, toliko da me guši, u njoj je previše mjesta gdje bih se mogla okrenuti i po kojem bih se mogla previjati. Ali ne radim to. Sjedim ruku ispruženih prema rukohvatima koji sežu mi iznad glave i nogu skupljenih na njezinoj velikoj nogari s velikom, teškom knjigom u krilu.
Končići će mi reći koliko još moram sjediti tu, prebirem ih prstima s knjigom na kojoj je još samo naslovnica, sa sobom na kojoj nema ništa puno više. Mirna sam i čekam, nisam ni bijesna ni tužna, od knjige me ne boli ništa doli tijelo. Teška je, ali nosim je svjesna da sam je toliko puta prije priželjkivala i da je licemjerno sada plakati što se navikla doći. Brojeći končiće dozvolim si još samo ponekad upitati se -šta ako- u raznim naslovima, ali brzo si odgovorim i sve je opet mramorno jasno, kao odraz umivenog lica u čistim rijekama.
Sjedim tako šutke. A onda končići dođu do kraja, knjiga sklizne s mojih bedara i nestane. Ja sjedim u bijeloj, kožnatoj fotelji opet ispočetka. Sjedim i čekam, potpuno resetirana. Nakon dugog izdaha kreće brojanje do idućeg puta, dok prebirajući končiće maštam da knjiga ne dođe.
Add comment
Comments