Od jutros znam

Od sinoć znam kako je to zaspati s mobitelom u jednoj ruci, a polupročitanom knjigom u drugoj, u položaju polusjedećem dok čekam da zacikne zvuk obavijesti pristigle poruke, dok čekam da zacikne smirujući trenutak u kojem znam da je sve ok. Pa kad me iz tog neželjenog sna u kojem sanjam da mu trčim iz spavaće sobe u zagrljaj pred ulaznim vratima, s točno usnulim svakim detaljem svakog komadića parketa našeg stana, svake brazde na kori mandarina u zdjeli na trpezarijskom stolu, kad me iz takvog sna probudi u podsvijest ugrađeni alarm jer već je trebao biti na zemlji, a mobitel ne ciči. Od sinoć znam kako se mute oči dok u jedan sat iza ponoći pokušavam guglati broj leta koji ne znam, samo da pokušam umiriti otkucaje, jer do mene spava jedan plišani panda i mali dlan koji se steže kad mu pružim svoj prst i ne želim ih glasnoćom tih otkucaja buditi. Mute se oči kao da su pune krmelja, a nigdje nijednog, i ne daju očistiti pogled do ekrana na kojem informacije polovično prepoznajem. Napokon se čudna i strašna crvena slova pretvaraju u zelena i mozak mi uspijeva pročitati da zrakoplov slijeće za nekoliko minuta. Uto zacičat će i mobitel u mojoj ruci, njegova prepoznatljiva dva uskličnika na kraju rečenice će mi javiti da je u redu, pogled će se razbistriti, a srce umiriti. Prije nego što mi kaže da idem spavati, malo ćemo se popričati, kao da je na obje strane našeg svijeta tek svanulo i kao da čekamo vodu za kavu da provrije. Kod njega poslijepodne, kod mene poslijeponoć, kao toliko već puta prije.

Od jutros znam kako je to zaspati na tek par sati, jer mali plišani panda i onaj najslađi dlan pomazili su me po obrazu za dobro jutro i pitali "Mama, kad će dan?" Njegov osmijeh podigao je rolete i nedjelja je otpočela sada i za nas dvoje. Sunce se prikradalo polako, uz zvuke kašike koja kroz čokolino zveči po zidovima zdjelice i mirise domaćeg čaja iz duboke šalice. Njegova mekana tek oprana kosa donosi mi neobjašnjivu radost i zubi mu se bijele kao pahulje ispod rumenih i mekanih obraza. Od jutros znam kako je lako ne biti umorna kad mirna sam, kad je na mjestu sve što treba biti, makar kontinentima daleko.

Nedostajanje je sastavni dio naše priče i možda je ugravirano u sve končiće od kojih smo sašiveni. Možda nas je upravo ono sastavljalo kad smo pucali, vezivalo kad bismo se rašivali. Zato ga jutros grlim kao plišanog pandu, utopljavam se s njime ispod dekice s čajem u ruci. Prihvaćam ga kao ono što jest, od jutros znam, dokaz ljubavi snažne kao stisak prsta u dlanu, kao stvarnost poljubaca koje sanjam u položaju polusjedećem, s mobitelom u ruci, dok čekam da mi javi da je sve ok.