Koliko je sati

Gledam u šupljine na roletama našeg prozora i shvaćam da ne znam koliko je sati. Na trenutak obuzima me panika i vidim kako pogledima tražim kazaljke bilo gdje oko sebe. Zidovi su oko nas goli i bijeli. Na jednom su nekada stajale naše slike, sve dok kiše nisu probile i pojele njihove poleđine kroz uveli kreč. Slike smo spasili, okvirove bacili, zidove prebojali, ali nikada ih više nismo vratili na to mjesto. Prekoputa mog pogleda uokvirena je slika jednog dijela Pariza i shvaćam da ja uopće ne znam odakle nam. Noć je i kroz otškrinuta vrata vidi se samo tračak svjetla koje prodire iz trpezarije. Tamo je zidni sat. Zidovi su u našoj sobi goli i bijeli, moj ručni sat stoji negdje na komodi, ali ne čujem ni sekundaru. Ja još ne mogu zaspati, a tišina započinje svoj drugi čin. Razmišljam kako dobro je tu, u bezvremenosti pored tebe, u neznanju o tome gdje se točno među zvijezdama nalazimo, biti tako nepomična i sigurna u milimetar zraka između naših usana.

Dok hodamo gradom dugo negaženim stazama ja shvaćam da ne znam koliko je sati. Svanulo je davno, čini mi se godišnjim dobima udaljen taj trenutak, a sad je već sumrak. Toplina zraka kroz koji prodiremo ne odgovara tami koja se šulja i svoj šator sporo razapinje po nebu. Ubrzavamo korak i držim te za ruku, hodamo brzo i još brže govorimo, kao da se natječemo tko će prije stići do zamišljenog cilja - i nogama i jezikom. Srećemo iste ljude više puta, naša šetnja simboličan je krug za ono o čemu razgovaramo i fascinira me činjenica da i nakon toliko godina između nas se pali žar različitoga. Ti i ja smo u suštini potpuno različite osobe i postoje svjetovi koje bojimo sasvim suprotnim paletama tempera. Postoje svjetovi za koje se sasvim suprotnim bojama bojimo. Poželim te zaskočiti i obgrliti te nogama tako da sam na trenutak iznad tebe pa da barem tako uspostavim svoju moć, kad već ne mogu argumentima. Poželiš mi prepriječiti put svojim stopalima i stati ispred mene kao bedem da me ušutkaš goropadnošću, kad već ne možeš glasom. Smiruju se bure kako opet izlazimo iz krošnji i ja razmišljam kako dobro je tu, u zamišljenom ringu u kojem ne postoje udarci, dok smo svjetovi potpuno različiti, kako lijepo je što i dalje znamo takvi zajedno postojati. Koračati u krugovima, a tvoriti znak beskonačnosti.

Ja bih često da mogu zalediti vrijeme i ostati u trenutku u kojem više ništa nije važno. U isto vrijeme obuzeta sam ledenim strahom da će pijesak iz svih mojih satova iscuriti odjednom. Ja konstantno gledam na satove svog života i borim se da ne vrisnem jer svakog će trena zazvoniti neki alarm. Ponekad se budim iz noćnih mora i panično tražim brojke da mi kažu da imam još vremena ispraviti ružan san. Kad si ti tu, dovoljno je samo da se sklupčam između tvojih ruku i vrijeme prestaje stezati konope oko mojih zglobova. Ti vrijeme pronalaziš vješto, kao iskusan tragač, i raspoređuješ ga po trenucima smireno i bez panike. Zavidim ti što ne tako rijetko sasvim zaboraviš gledati u kazaljke, samo ploviš i nekako ti uspijeva stići svugdje prije vrištavog zvuka isteka vremena.

Budim se na jastuku mokrom od iznojene vrućice i shvaćam da ne znam koliko je sati. Njegov minijaturni glasić ori se zidovima dnevnog boravka dok mu govoriš da ode poljubiti mamu i da onda krećete u vrtić. Kosa mi je ljepljiva i mokra, lice ispaćeno od neprospavane noći. Njegove malene usnice ljube točno ispod oka, a kad ga pogledam smije se i njegov osmijeh tvori znak beskonačnosti. Govorim mu da ga volim, a on trči da ti to prepriča. U kuhinji su za mene spremni kava i čaj jer ovaj put ti si taj koji je gledao na kazaljke. I ja razmišljam kako lijepo je postojati tu, u našem bezvremenskom svemiru, gdje naizmjenično pratimo sat. Ovdje vrijeme se gradi kao kule na dvorcima, a ne ističe kao sitan pijesak kroz stisnute šake.