Svake godine može dobaviti još jedan red grančica na boru i svake godine razumije još jedan red svega što se počinje događati u prosincu. Izvadila sam kutije ukrasa s dna ormara. Već šest godina ih ne mijenjam, samo dodajem neke personalizirane i unikatne kuglice. I bor je isti isto toliko godina. Sa mnom je stvar jednostavna. Kad nađem ono što mi se sviđa, držim se toga. Kad istinski zavolim ono što mi se sviđa, ne puštam nikad - ni tradicije ni ljude ni ljubav.
Odredila sam dan za kićenje bora već odavno, smjestila ga između svih mogućih obaveza, moranja i kalendarskih blještećih boja. Odbila sve pozive, odgodila sve dogovore, zamislila idilu božićnih pjesama, limun keksića i nas troje cijeli dan u pidžamama. Ali jutro nije počelo tako. Probudila sam se teška, stala na noge kao cisterna na putu da se prevrne, a bio je jedan od onih dana kada i svitanje odustane. Pronašla sam recept u knjižici, pregledala sastojke i vidjela da nemam sve. Kava je bila slaba, sunce se nije htjelo smilovati, pa bar da je padao snijeg, nego ni to - kiša i jugo kafenisali su satima i tračali me s druge strane prozora.
Zašila sam se za deku ispred televizora i umjesto modli i kalupa za kolače upalila sam profesionalnog slastičara koji je slagao korpice, nadjeve i čokoladne plašteve jedno na drugo u svojim kalupima. Mislila sam - moći ću ovako cijeli dan, uopće se ne moram pomaknuti, ništa se neće dogoditi. Bili smo u pidžamama, ali nije bilo idilično, ni blizu. Ništa se neće dogoditi, bor ću okititi neki drugi dan, mogu i za Badnjak, ništa neće propasti, možda je dan baš za propustiti.
Ali on svake godine razumije još jedan red svega što se događa u prosincu. Ove godine redovno i vrijedno otvara prozorčiće adventskog kalendara i naučio je da Božić stiže kad ih otvori sve.
Prebacila sam program s kuhara na Pottera. Odgledali smo Odaju tajni taman negdje do pola, dok nije postalo previše strašno za trogodišnjaka. Napravila sam ručak koji nije bio baš dostojan kulinarskog programa jer mi je i za njega nedostajalo nekoliko ključnih sastojaka, ali pojeli smo ga zajedno, oko upaljenih svijeća i uslast. R. je otišao posuditi sastojak koji mi je falio za limun kekse, a poslije mi je rekao da su mi bili bolji nego ikad. To me najviše razveselilo, ne jer su keksi bili ukusni, nego ovaj "nego ikad" koji znači da su sad već dobro zacementirana tradicija. I nakon popodnevne utakmice svjetskog prvenstva, u toj suludoj postavci stvari, R. je postavio naš bor, ja sam izvadila kutije s ukrasima s dna ormara i sve se odjednom smirilo.
Svake godine Z. može dobaviti još jedan red grančica na boru. Ove je godine potpuno sam okitio onoliko koliko je mogao dohvatiti. Keksiće je umakao u mlijeko u svojoj slatkoj bijeloj pidžamici i cirlikali smo se ispod deke dok sam mu objašnjavala zašto smo okitili bor i šta znače sve te šarene kuglice. U kutijama smo pronašli prošlogodišnje ukrase i čestitku koju je pravio u vrtiću. Nije ih se sjećao, ali je sam pročitao sadržaj i svoje ime, a osmijeh mu se razvukao oko cijelog malenog, rumenog lica. Ta čestitka bila je kao naljepša mini vremenska kapsula.
U neke dane stanu cijele godine. Jutra za odustajanje, popodneva za trud i pokušaje, snagu i pobjedu nad sobom. A onda dođe večer i dođe mir upaljene adventske svijeće. Povaljali smo se po kauču, u tom suludom scenariju uz večernju utakmicu svjetskoga prvenstva, i zaspali svi pod svjetlima lampica. Shvatila sam dok sam se prebacivala u krevet nekoliko sati kasnije. Stvar sa mnom sve je samo ne jednostavna, ali kad zavolim onda ne puštam - ni tradicije ni ljude ni ljubav. U tome i jest idila.
Add comment
Comments
Divno!