Bol ili olakšanje

Noge u pijesak potopljen u slanu, morsku vodu uranjaju kao u lijek gorka okusa. Zadebljanja i žuljeve na tabanima hladni, mokri kamenčići gase kao užarene komadiće uglja u kaminu. Naježenje se penje uz moje listove pa sve preko stomaka do vrata. Vidim nove sitne madeže na mjestu gdje mi je struk nekad bio mnogo tanji. Na mostu što spaja moja ramena osjećam drhtaj, lagani potres vlastitog tijela. Rukama sklanjam kosu s vrata i kupim je na vrh glave. Tabani se privikavaju na temperaturu mora. Pravim još jedan korak i sve kreće još jednom. Taj osjećaj koji osjećam ne znam je li bol ili olakšanje.

Ne sjećam se kad sam kasnije kročila u jadranski plićak. Nažuljana od godine šutim više nego obično. To je u redu, kažem sebi, istovremeno se obavezno grizem i krivim što sebe ostavljam nedovršenu. Osjećam konstantno da mi vrijeme negdje curi, a paradoksalno, puštam ga da ide svaki put kad mi se učini da bih napokon mogla zakopčati taj lančić oko svog vrata. Kao da namjerno pustim nokat da klizne i propustim ubaciti ušicu na kopču. Najradije ne bih ništa, tupo bih ignorirala vrijeme do onoga što baš apsolutno moram, ali najradije bih ostala sama sa sobom i čekala da to nešto što me drži pusti me i prođe.

Kad razmislim o tome, osjećam se kao da sam poletjela tamo negdje u veljači. Sve simbolike povezala, silno se vinula u zrak i razmahala se blesavo u bojama neba. Šok od pada, zove se knjiga koju sam davno pročitala i iako ne bih sada znala napisati o njoj kratak sadržaj, prva mi pada na pamet kad pogledam dane unatrag do tog trena. Koliko silno mrzim to što osjećam da mi vrijeme curi kroz zatvorene šake, što se neki sitni madeži pojavljuju na mjestu gdje ne volim svoje tijelo, a ja još uvijek u šoku sam od pada. Kako netko može istovremeno toliko od sebe tražiti, a tako malo sebi davati?

Sanjala sam san one noći prije pregleda. Bijela izmaglica spustila se u moju utrobu, ispunila je lagano kao šum na ultrazvuku i transformirala se u otkucaj. Pričala je jednom Ađi kako je vidjela nešto slično u svojoj spavaćoj sobi dok nije mogla zaspati. Protumačila sam to kao znak kad sam se probudila, nadala se da to njezina duša silazi u novi život. Ađi je umrla baš u veljači, godinu prije. Godinu poslije, skoro u veljači, ja sam poletjela.

Teško sebi opraštam pogreške. Možda ih ne opraštam nikako. I sad ne znam, je li to moguće da ja sebi ne opraštam taj pogrešno protumačen san, taj pad na ispitu čitanja znakova? Jer Ađi možda jeste sišla, ali nije njezina duša sišla u novi život, nego je došla da nju povede sa sobom. A ja se teško mirim s odlaskom i jedne i druge. Jedino što znam jest to da je tako sigurno bilo bolje, ne mogu si reći ništa drugo jer tako moram vjerovati, da je zbog nečega tako bilo bolje.

Još jedan korak u jadranskom plićaku ponovno mi šalje naježenje do kose. Gledam u pučinu i samo nakratko vrijeme odlučuje da stane. Nađu me misli, gdje god da odem, i zbunjuju me do umora. Sebe opisati najlakše mi je tako - ja sam umorna. Vrijeme proteklo, ovaj šok je od pada. Jedino što znam je da se sve dogodilo baš tako jer je tako bilo bolje. Sigurno je zbog nečega tako bilo bolje. Samo što taj osjećaj koji osjećam još uvijek ne znam je li bol ili je olakšanje.