Muškarci su kao vino. Od loših te zaboli glava i jedva čekaš da zaspiš i da noć završi. Od dobrih sanjaš Pariz i doživljavaš najljepše trenutke. Ipak, najgori su oni koje ne možeš procijeniti. Oni od kojih niti sanjaš niti si budna. Oni od kojih nisi s njim, a nisi ni sama.
Poslije par čaša njegovog vina oči se u mraku ove beskrajne noći kotrljaju kao dvije bilijarske kugle na kraju partije prema svojim rupama na stolu. Ima snova koje nisi htjela usanjati, a znala si da će doći, kad-tad, i koji od vina postaju još za nekoliko snova gori jer u sebe implementiraju likove iz tvojih najvećih strahova, scene iz tvojih najtežih trenutaka i ljude iz tvojih najbolnijih zaborava. Vino je to što te uvijek vraćalo iskonima ranjivosti, vežući ti ruke iza leđa poput najjačeg odstranjivača snage. Tjeralo ti suze na površinu brže od udarca i vraćalo ih pod kapke brže od ponosa.
Nakon dva gutljaja tekućine tamne poput poricanja, priznaš da je teško. Da te od ovog njegovog vina misli sve manje vuku u Pariz, a sve više osjećaš pritisak na sljepoočnice. Ipak, nije vino to što te tjera da se mrštiš. Bore na čelu sjedaju na svoja mjesta u prvom redu kazališta na tvom licu zato što se napokon, kao što to obično i biva u večerima poput ove, sprema predstava razmišljanja o svemu što se skrivalo ispod milijun vinograda tvog razaranja.
A kad je teško, tada nema stupnjevanja. Iz tog razloga i postoji samo /duboki/ uzdah, bez stupnjevanja, pa svi znaju što on predstavlja. Kad je teško, nitko ne pazi na izgovorene riječi.
Laštiš čaše nerazriješenih problema u svojoj glavi, nadajući se da još negdje, na polici pored eliksira vječnog gubitka snage, stoji još jedan set kristala za tebe. Povjeravaš tim grozdovima koji su svoju starost poklonili piću bogova sve što si ikad prešutjela njemu. Stežeš rukom taj izvor tvog slamanja snagom koju si davno nekad izgubila. Pred ljudima, zaboravljajući kakvo vino voliš jer si se prepustila tuđim prioritetima.
Ljutiš se na sebe što nikad nisi bila hrabra i obula cipele za napuštanje. Da jesi, vino bi ti imalo pobjednički okus. Sijalo bi ponosnim sjajem. Ovako opet ostaješ, a on silazi na stanice kojima ti ni ime ne znaš.
I tužno je što pri odlasku iz autobusa i vlakova uvijek klekne i pogleda je li mu išta ostalo ispod sjedala ili na policama iznad njih, a kad izlazi iz tvog života samo zalupi vratima koja se više neće nikada otvoriti do kraja. Ne klekne i ne pogleda ispod stolica. Ni ne okrene se. Ne pada mu na pamet provjeriti je li mu išta ostalo.
A tamo u kutu sobe pune zajedničke odjeće, tvojih i njegovih strahova, ružne lampe koju ste kupili od prve plaće, uvelih ruža koje ti je prvi put poklonio, neizgovorenih riječi i neodsanjanih snova čuči jedna mala, tanka isprika na koju je zaboravio odavno, kao što se zaboravljaju maramice u starim jaknama i žvakaće u džepovima od farmerica.
Neće je se sjetiti ni ovaj put. Samo će izjuriti gol i bos u nekakav svijet bez tvojih ruku upletenih u svoje i trčat će tako divlji sve dok ga kružna putanja ne dovede opet na onaj isti peron. Na tvoj peron. Tada će se samo vratiti u tvoj život pun njega i smijati se kao da pripada tu. Kao da se tvoje ruke ništa ne pita.
A ti opet nećeš znati spavaš li ili si budna. Jesi li s njim ili sama.
Add comment
Comments