Oni pričaju istim jezikom, ali šute jezicima iz dviju različitih jezičnih porodica.
U redu je bilo na početku, dok su još cvjetali, to što nije shvaćao njene izlete u maštu. Iako, nije to čak bila ni mašta, nego nekakvo /zamišlje/ u poleđini stvarnosti. Lutanja u stihovlje i /ljeporječje/. Ruku na srce, lutala je sama, ali tada je paleta s pravdanjima njegovog nerazumijevanja još pružala čitav spektar boja. Kao što uvijek kad hodamo po šetalištu mladosti mislimo da je sve moguće, tako je i ona vjerovala da su boje za tu paletu neiscrpan izvor energije. Maltene da se mogu obnoviti svakog proljeća kad sunce proviri kroz rupičaste rolete i poškaklja spavalice po kapcima. Vjerovala je da je to tako, ali zapravo taj spektar se dobije samo jednom i kad se potroši uzalud je pokušavati nadomjestiti praznine. Paleta je prljava, a bezbojna. Nema više povjerenja.
On je znao objasniti sve zakone fizike, njihovoj djeci bio onaj koji zna kako funkcionira beskrajno tajanstvo faks mašine. Ona im je znala ispričati priču o tome zašto je nebo pred kišu roskasto, dok bi se on pobrinuo da znaju kakvi se procesi koji do toga dovode odvijaju u atmosferi. Ona je smišljala nove riječi koje bi uklapala u svoje črčkarije iz ladice, a on je znao pravila gramatike do najsitniih iznimaka i detalja. Uočavao je najsitnije pogreške u znanstvenim radovima i neumorno se poigravao filozofskim pitanjima, dok je ona krajeve svojih unutarnjih rasprava ostavljala otvorenima na papiru. Znao je čitati i po četiri knjige dnevno, samo je u jednom bio loš. Nikad nije znao čitati njene stihove. Nikad nije znao sebe pročitati u njenim stihovima, zagrabiti u dubinu njene duše kao rukom u grimizni šešir pun sitnih papirića na kojima je netko ostavio djeliće sebe. A ni ona nije znala doprijeti do njega.
Uvijek bi joj objasnio koja vrsta rime bi joj bila malo bolja, zašto interpunkcija igra važnu ulogu u trećoj strofi, na kojeg velikog umjetnika ga podsjeća njena usporedba iz trećeg stiha i koliko je realno nemoguć završetak njene priče. A ona je samo šutjela i nikad nije progovorila da joj to nije bitno. Ona je htjela da zaboravi na pravila i pročita ono što mu ona govori na jedini način koji zna. Način izvan kojeg nije htjela zakoračiti i prostim mu riječima reći da se gube. Iza svake iole namaskirane rečenice krio se njihov najveći strah. Putokaz kojeg su uvijek izbjegavali na svakom svom putovanju do uspjeha, ostvarenja i života. Ona – vječni vodič u maglu koja se zove Umjetnost i on – strogi kritičar iz središnjeg dijela kontinenta koji se zove Znanost. Zanemarili su se i shvatili da su jedno drugom stranci, da postoje stvari koje jedno o drugom ne znaju, a mogli su znati. Da se jedno za drugo više ne zanimaju. Da ne mare.
A kad po nekoj svojoj osobi prospeš nemar, to je isto kao kad prospeš šećer po bakinom, sitnom čipkom izvezenom stolnjaku. Nemar je prah sitniji od šećera koji se primijeti tek kad se njegove sitne, sitne mrvice nakupe toliko da se cijeli stol od njega bijeli. I kad se prospe, ma koliko kupili i popravljali taj nered, neko zrnce će uvijek ostati zapetljano u nekoj čipkanoj niti. Žuljat će to zrnce tvoju osobu kao ono zrno graška princezu koja leži na sto madraca i ona više nikad pokraj tebe neće moći zaspati.
Pokušavat ćete svaki dan vratiti stvari na staro, ali +mar nije isto što i –nemar. Stolnjak će se istresti na balkon, a tvoja osoba će se istresti na tebe. Svaki put, čim pogledate malo bolje, vidjet ćete da je nešto ipak ostalo. Da istresanje nije pomoglo, nego samo rasporilo zrnca na još manja pa ih sad ima još više i još ih je teže izdvojiti. Vidite samo da su posvuda. Da se nemar iščisti iz organizma potreban je razgovor mjeren velikim mjernim jedinicama za vrijeme.
Ako je dvoje potpuno različitih ljudi zajedno, to bi morao biti blagoslov. Spajati dva svijeta da bi se stvorio treći je umjetnost kakva još nije zapisana i znanost čiji zakoni nisu objašnjeni. To je toliko nestvarno, a opet potpuno realno. Samo je potreban jedan ispunjen uvjet - da to dvoje zna i želi voljeti. A voljeti znači i šutjeti istim jezikom. Slušati i u tišini.
Svi mi uvijek govorimo ono što možemo ispisujući to na jumbo plakate, a najtiše šutimo ono što nas najviše izjeda, gužvajući te papiriće da se skoro i ne vide i gurajući ih na dno dna onog grimiznog šešira.
Add comment
Comments