Jedva ga čekala

Uvijek želimo nešto makar mrvicu nedostižno, kad istinski želimo. Šutimo o nečemu bar na jedan pogled nemogućem i zamišljamo neke boje nastale miksom još nepostojećih. Ali tome snovi i jesu, tako treba. Za nečim se mora žudjeti, o nečemu se mora sanjati, jer da je srcu sve blizu – ne bi mu ostali ni oni snovi što su nekome okračali. Jedva se čekaju uvijek oni koji se najviše vole. I oni koji su daleko.

Kad bi pogledi govorili, ne bi bilo riječi za tajnu. Trepavice bi se kitile strofama i priznanjima, branili bismo se žmirenjem, a voljeli glasnije. Nedostajali bismo isto, jer to i sad teško izražavamo riječima. Ni upola tako dobro kao pogledom. Daleko od očiju je bilo daleko od srca upravo onda kad smo pričali samo pogledima.

Zatvorim oči da se ne vidi kako odlutam čim zamiriše proljeće ili neki lanjski, slatkasti parfem. U mislima prodajem kosu, sjećanja i nostalgiju samo da te čujem kako se parkiraš u moje dvorište, a ja letim u pokućnim papučama preko stepenica na koje je taman pala prva proljetna kiša. I nije me briga što se mogu skotrljat i polomit sve zube u glavi. Između sama pala i sama se ubila sigurno fali – jedva ga čekala.