Jesi li mi skinuo ruž?

Često se nađem u situaciji kada trebam opisati svoj prvi poljubac i uvijek mi na pamet pada isto pitanje.

Je li prvi poljubac onaj zaista prvi, koji označava primaknuće usana nekim drugim usnama s očima otvorenim u čudu i gledajući negdje u stranu ili je prvi poljubac onaj koji dugo iščekujemo, u kojem ljubimo širom zatvorenih očiju s punim zagrljajem i naježenjem čak i u kosi?

Ja sam mišljenja da su oba opisana poljupca prvi poljupci.

Moj je prvi prvi poljubac tako bio u skladu sa mnom u tim godinama - nezreo, smotan i slabo zabilježen u sjećanju. A moj prvi pravi poljubac, s osobom koju volim, uslijedio je nakon najljepšeg filmskog izlaska i mog okreta pod plesnim pokretom njegove ruke. Bio je popraćen obostranim smiješkom i kratkim dijalogom.

Ja:"Jesi li mi skinuo ruž?"
On: "Sad ću."

Od tada se ne prestajemo ljubiti. Naša ljubav još diše strastvenim životom, iako su joj pluća na jednom, a nos i usta na drugom kraju svijeta. Ja sam sanjar sa životom na čijim je zidovima nered i spektar boja sa stihovima, a on je realist bez nepotrebnih izleta u maštu. Pa onda ja vučem njega na svoju, a on mene na svoju stranu. Nije to vuča kao kad u krevetu, leđa okrenutih onom drugom, vučeš pokrivač prema sebi. To je posezanje rukom za zagrljajem onog drugog i privlačenje prsima u polusnu. Nalazimo se u sredini koja odiše najljepšim voljenjem što ga povijest ljubavi zna.

Nikad nisam plesala ni s kim kao što plešem s njim. Usred obične večeri, kad ljeto prosipa svoj dah na gole vratove, a koža gubi miris parfema sudarajući se s drugim ljudima, on me izdvaja samo par koraka iz te gužve i okreće me oko svoje ruke, spremno primajući oko struka. Plešemo bez glazbe, a naši dani vijore kao moja haljina pod tim okretom. Divota odzvanja kao moj smijeh svaki put kad progovori samo njemu svojstvenim tonom. I iako ponekad jedno drugom malo pogazimo prste, od toga nikad nisu ostali ožiljci.

S njim su mi utrnuli svi strahovi i zaledili se ispred vrata mojih godina punih prekretnica. Kad je otišao, miljama, svjetovima, stoljećima daleko, nije otišao bez mene. Znam da me nosi na trepavicama da mu, svaki put kad trepne, upadnem u obzor. Znam da me sakriva pod rukav svoje košulje da bi u svakoj svojoj, tako vješto skrivenoj, nesigurnosti mogao stisnuti prste uz moje grudi da mu, tako daleka, dam sigurnost i napunim mu biće samopouzdanjem kao krofne marmeladom. Ne samo da je kod njega već novi dan, a moj nije ni istekao, nego je kod njega drugo godišnje doba, drugi svijet, drugo sve. I iako ponekad ni ono da smo ispod istog neba ne vrijedi, uvijek na telefon pričamo kao da je u stanu do mog.

Jutros je tako, u hladno svibanjsko podne, ton njegova glasa šapnuo telefonu da prišapne meni kako dolazi nekoliko dana ranije nego što je trebao. Vjetrovi su prestali, hladnoća je utrnula, svibanj se učinio najljepšim do sada, a nedjeljna opasnost za sjetu pokleknula pred mojim suzama radosnicama. Srce mi je igralo kao one večeri kad sam prvi put ljubila širom zatvorenih očiju, s naježenjem u kosi.

Najljepše riječi oživljavaju na papirima uz otisak od čaše vina, zamagljene i isprljane dodirima i skinutim karminom. Najljepše riječi o nama oživljavaju u jutarnjim pogledima i osmijehu. On je moja svjetlost pod kojom nalazim dijelove sebe, prosute po podu i upale u fuge od pločica, u trenucima kad nesigurnost na trenutak vodi protiv mene na igraćoj ploči što se zove život. Jedini je koji zna šifru do mojih suza radosnica. I iako jesmo na dva kraja ove svjetine što svaki dan iznenadi svojom gorčinom, još znamo kako usrećiti jedno drugo i zasladiti tu gorčinu.

I iako je doista tako da smo (na) dva svijeta različita, svaki dan se uvjerim da smo jedna jedina ljubav.