Moja najbolja

Gledam svoju sliku s mature. Haljinu sam kupila čim sam je prvi put vidjela, nisam se puno mislila pred ogledalom i htjela sam biti zlatna. Htjela sam završiti svoje dane u toj slavnoj GFGM onako kako sam ih tamo i živjela. Zlatno, unikatno, nikad nošeno. Nimalo kičasto, bez puno šminke, u štiklama koje se ne vide. Ali uzvišeno- s dignutom kosom i glavom, dosljedno. Odraslo.

Sad ona nosi haljinu, frizuru i šminku za svoj prvi u nizu velikih dana. Kad naraste tolika? Između nas su samo dvije i pol godine razlike, ali ona za mene nikad nije spadala ni u jedan okvir pa ni taj vremenski. Ona je moja beba u rozoj pidžami s kojom gledam „Kupus i Rodu“ u ljetno jutro i moja starija sestra koja mi slaže ormar, dere se što sam neuredna i napominje kako se uključuje bijelo u mašini za veš. U nekim stvarima točno ne mogu vjerovati koliko je zrelija od mene pa se, kao naša majka, i dan-danas preispitujem jesam li je možda nehotice povrijedila /svojom/ nezrelošću, a njenu prestajem uzimati u obzir. Trljam one unutarnje oči u glavi ručicama što vire iz mozga i onda shvatim da jest odrasla, bez obzira na to što smo svi mi navikli na to da je uvijek naša mala mezimica. U nekim drugim situacijama još jest slatko mala i ne razumije velike ljude pa se sekira isto k'o i ja. Mama mi uvijek kaže kako ja nikad zapravo nisam ni bila dijete, ali znam da ona jest. Vidjela sam je kako djetari. Samo uvijek negdje u sebi, nekako samozatajno i onako da joj zavidiš što sama uživa u svom odrastanju.

Kad je ona u pitanju, meni štopa jezik. Točno mi riječi zapinju ko printer kad se zaglavi papir u njemu pa isprinta sva ona slova jedna preko drugih. A ona me gleda i čeka da joj prospem neku mudrost pa da možemo obje mirno opet biti djevojčice. Pa se ja uhvatim kako joj govorim „Ma znaš… To. Znaš.“ I vidim kako me preduhitri i maše mi s jednostavnim zaključkom s druge strane ceste dok sam ja još na crvenom na semaforu. Valjda je to tako sa svima koje voliš više od izrecivog pa se program u glavi povremeno pošundra.

Znam da joj je moja frizura s mature staromodna jer ona danas ne nosi ni sličnu. I moja haljina je skroz, reći će ona meni, fina, ali ona danas nosi otmjenu, čipkanu i gracioznu. Jer kroz istu tu GFGM je ona prošla baš tako- graciozno, smireno, iznad svih, odmjereno i ležerno u svom stilu. Sve ih prerasla, sve nadmudrila, a uspjela u onome što nam svima isklizne iz ruku čim se dočepamo neke ambicije. Uspjela je da bude zajebana mala plavuša koja te, poput najzrelijih mudraca, ne ferma dva posto ako joj se ne sviđaš i djevojče s kikicama koje svako jutro s bakom gleda „Dobro jutro Hrvatska“ i u šlapama pije bijelu kavu iz 'svoje male šoljice'. Divim se beskrajno tome što ta odjednom odrasla ženica nikad nije prestala biti naša mala mezimica i, ako si to mogu uopće dati za pravo, ponosim se što utjelovljuje ono Mikino „Treba odrasti do deteta.“

Kad ušeće večeras u visokim petama sa frizurom dostojnom crvenog tepiha i haljinom kakvu samo ona može uljepšati, znam da će osmijeh na njenom licu zasjati jače od svih svjetala ovog dalekog grada u kojem sam sad. Ponekad ne prisustvujemo tijelom nekim važnim događajima, ali misli svakog trenutka trče preko tih 424 kilometra i izvještavaju nas kojom se bojom sjaji smijeh najdražih nam ljudi.

Sjaji najsvjetlijim bojama večeras, malena, mislim, velika seko.