Svibanjska hladnoća

Ima nešto u toj svibanjskoj hladnoći koja svake godine posluži kao upozorenje da ne trebaš misliti da su stvari gotove prije nego što završe. Da ne spremaš jorgan na najvišu policu ormara ili zadnju ladicu komode prije nego što uistinu zatopli. Da ne sklanjaš jakne u kutije sa šalovima i rukavicama. Da ne posežeš za ljetom ako zima, makar tanka i slaba, još nije rekla svoje. Da ga ne napuštaš jer ga ne poznaješ i misliš da je nešto što nije.

Ima nešto u tim ljudskim vraćanjima koja uvijek podsjete na šutnje duge poput pustinjske žeđi u kojima otvaraš usta, ali grlo je presuho pa svaki put kad zineš još ti bude gore. Nisu to obična vraćanja kao što je povratak u krevet nakon čaše vode usred noći. To su ona vraćanja pognute glave, treptajima usmjerenim u pod i rukama u džepovima. Kad stojiš gol i rukama prekrivaš svoju izloženost pred svojom osobom jer ne znaš ima li u njenom krevetu više mjesta za tebe. A htio bi da ima.

Šta od tih vraćanja treba biti? Čemu se čovjek treba u njima nadati? To nitko ne zna. Ni oni koji se vraćaju istim putem kojim su i otišli, a ni oni što čekaju na istom mjestu gdje su ostavljeni.

„Vidim po popijenoj kavi – dugo me čekaš.“
Uvijek povratnici izgledaju kao da nemaju ništa za reći, baš kao i ova zima što se još malo dere na nas zubatim suncem usred proljeća. Povratnik sjeda uvijek bez poziva na to. Pokušaji njegovog opravdanja isti su kao i pogled kroz prozor koji se ne može uhvatiti u fotografiju. Onaj pogled u kojem bura gonja oblake, a oni trče preko zraka sunca pa sve izgleda kao ubrzani dijelovi izmjene scene na kakvom dokumentarcu. U toj promjeni prizora on se uvijek sjeća istih stvari.

„Ne vraćaj se! Neću te čekati!“
Ponekad uzvici koje čujemo kad smo već na putu prema svom novom cilju ostanu najurezaniji u našim umovima koji ponekad ne mogu misliti na dvije stvari odjednom. Jesu li ti uzvici ono što nas tjera da pokupimo mrvice koje smo krišom bacali putem svojih koraka kad smo putovali prema nekim nazovi-blještavilima? Odzvanjaju li u glavi - to ne znam. Znam samo da su ove dvije rečenice tako često izgovarane zajedno, a toliko se loše slažu, toliko poništavaju.

„Kasniš.“
Uvijek Čekači izgledaju kao da su se skamenili, ali u isto vrijeme i pustili duboko korijenje u svoje mjesto. U tom njihovom korijenju, misli Povratnik, sad je sto života i tisuću novih ljudi. U isto vrijeme misli da između svih tih slojeva što su se nataložili na Čekača kao na tlo upravo nahranjeno, postoji jedan sloj u koji se on može uvući i živjeti kao i prije svog napuštanja. Ne zna da je taj njegov korak preorao dušu Čekača, rasuo mu svu zemlju i pogazio tek procvale pupoljke radosti. To se ne popravlja tek tako. To se ne popravlja vraćanjem u saksiju u kojoj Čekač diše.

Svaki put ima svoje raskrižje. Svaki putnik ima nekog svog suputnika. Raskrižja postoje da bi se suputnici dogovorili hoće li na njihovom putu postojati povratnici i čekači. Ako hoće, povratnik će se vratiti u topao krevet, a čekač će ga pokriti i kroz san poljubiti u rame. Ako neće, više neće spavati u istom krevetu. Ono najgore što se može dogoditi jest da o tome ne pričaju nadajući se da ono što je neizgovoreno nikad neće presjeći njihov put. Tada idu na različite strane, sve misleći da su na istoj. Pa kad shvate da je između njih cijeli jedan grad, nastane pustinja i žeđ. Suho grlo i jaz. Davno ispijena kava, uzvici koji odzvanjaju u glavi i kašnjenje.

Ako imaš osobu s kojom dijeliš tračnice i ako znaš njene putne navike, prihvati odgovornost koja ide s tim. Život jest putovanje, a na svako putovanje nosiš svoje kofere. Napunit ćeš ih svim i svačim, a sve i svašta će upasti u njih i protiv tvoje volje. Postat će teški, ali tvoji su i nikome drugom više ne pristaju. Kad su teški, ne odlaziš. Jačaš zato da ih možeš ponijeti. U njima su uspomene, iskustva, sjećanja. Bez njih te nema ni pola. Tko ne želi tvoje kofere, želi samo svoju viziju tebe. Taj će uvijek biti onaj koji odlazi i koji se vraća kad mu sine. A ti ćeš uvijek čekati, a dočekati nećeš nikad.

Svibanjska me hladnoća uvijek podsjeti da je loše po zdravlje misliti da si pametniji od sebe, majke prirode, svoje osobe. Poznajem svibanj već dvadeset i dvije godine i još me ošamari svaki put kad skinem potkošulju, a njemu se, eto, još malo zimuje. Svoje osobe svi poznajemo puno kraće nego što poznajemo svibanj. Prema tome, ako stari drug maj ima još stvari za reći, ima i naša osoba. Pričekaj, neka kaže sve što ima. Ne želiš žaliti za onim što nisi čuo, jer možda je baš svibanjska zima ona koju si oduvijek htio živjeti. Ne uzdaj se u vraćanja, jednom te više neće čekati. Možda je baš ono što on ili ona ima još za reći to što si ti uvijek htio ili htjela, morao ili morala čuti.