Rekli su mi da sanjamo samo ljude koje smo već nekada u životu sreli. Da su doslovni „stranci“ naših snova vjerojatno oni koji su nas gledali iz kuta nekog zadimljenog mjesta za zadimljene provode dok smo mi jednako zadimljeno buljili u osobu koja se koprcala u našim trepavicama, a svojima hvatala nekoga drugog. I sve tako. Da su muškarci i žene naših noćnih mora prolaznici na biciklima čije je obrise i konture lica naš um memorirao i upakirao u sjećanje dok smo u nekom pariškom parku hranili golubove. Rekli su mi da sanjamo ljude koje smo već nekada u životu sreli. I koje vjerojatno više nikada nećemo.
I nije to ono što me čudi. Lako je buditi se iz snova o onome koga ne znaš i žudjeti za onim koga nemaš. Znam da uz snove ne dolaze upute za uporabu, ali kod ovakvih snova jasno je kako se ponašati. Zamišljaš mu glas dok piješ prvu jutarnju kavu sklupčana na kauču, sjećaš se boje njegove kose kad ugledaš opale kestene u jesenje prijepodne, malo se pitaš u kojem se gradu on budi i zaboraviš ga do navečer. Takvi ljudi žive u tvom životu samo jedan dan. Oni su poput leptira koji te obraduju kad prolete pokraj tebe i kojih se više nikada ne sjetiš, ali ti zamirišu na proljeće.
Svi imamo svoju svrhu, ali drukčiju za svakoga koga susrećemo. Nekome smo u životu samo okidači. Bezimeni leptiri koje sanjaju i čiji miris pokušavaju dozvati samo jedan dan. Osobe koje sjaje drukčijom bojom od svih ostalih. Ali ne zato što smo njihove osobe za zauvijek, nego zato što smo oni zbog kojih su oni ostavljali i ostajali. Druge ljude i s drugim ljudima. Za zauvijek.
Ono što me buni su snovi o tim drugim ljudima. O onima koje imamo, zovemo svojima i čiji broj madeža na tijelu znamo napamet. Takvi su snovi uvijek teški i uvijek se sanjaju u samoći, kad soba postaje čekaonica i knjižnica najljepših opisa čežnje. Sanjaju se kad mjesecima liježemo sami uz poruke i stihove za laku noć, križajući još jedan datum u kalendaru. Jutarnje kave poslije njih ne mirišu na proljeće, nego na sjetu i nedostajanje.
Čudno je. Kad se probudim pored mene nema nikoga, a čim spustim kapke na zjenice vidim ga. Ne prođe ni dah prije nego što mu se prisjetim mirisa kože, glasa, pogleda i dodira. Jedan dublji udah i znam da je tu negdje. U zidovima, knjigama, ormaru i pod kožom. Ali čudno je i pomalo jezivo čeznuti za nekim tko je tvoj i koga znaš da imaš.
Razmišljanje o tebi najgore je pod noć. Teško mi padne na srce. Stegne se i pokuca jače na pluća da me natjera da malo dublje udahnem. Razmišljanje o tebi najjače me dodiruje pod noć pa te provlačim kroz sve snove budeći se u bunilu. Ujutro me onda boli cijelo tijelo, a iz glave ne izlaziš ni kad dan istekne. Tako je to valjda sa svim jakim stvarima pod noć – crnim vinom, teškim nikotinom i pravom ljubavi.
Večeras ću zato ostaviti upaljeno svjetlo i svijeće pred spavanje ugasiti malo ranije. Čvrsto ću zaključati ormare da miris iz tvojih košulja ne pronađe put do mog jastuka. Otvorit ću prozor da mi tuđi glasovi iz noći provale u zaključane noćne sefove. Večeras ću razmišljati o obavezama i pjesmama koje sam ostavila nedovršenima, vremenu i formularima. Večeras ću se s bogovima snova jednom za svagda dogovoriti da je tvoje mjesto na javi i da mi te ne šalju u snove. Neka te sanjaju one koje te nemaju. Ja te želim živjeti.
Add comment
Comments