Linija broj jedan; smjer Zapadni kolodvor

Bio je jedan od onih dana kad nisam ustala ni na lijevu ni na desnu nogu, nego me alarm šutnuo iz kreveta na guzicu. Čupava, mrzovoljna i bez jutarnje kave sam zagazila prema stanici. Porukama mu javljam kako sam se ustala 'nako, kako sam ispit spremila 'nako, kako sam raspoložena 'nako. Smijemo se, pita me „Zašto?“, a ja odgovaram „'nako, bezze.“

Kažem mu da je, evo, barem dobra stvar što mi tramvaj nije pobjegao i što sam uspjela sjesti. Par minuta poslije, tramvaj kreće i čujem inovaciju.

„Linija broj jedan; smjer Zapadni kolodvor“

Mislim se kako je super što su uveli to jer se sad nitko tko dođe kod mene neće zeznuti i izgubiti tako što će sjesti na tramvaj u pogrešnom smjeru.

Još uvijek hinjavog raspoloženja, razmišljam o tome koliko sam svojeglava. Skoro uvijek, bez iznimke, nije dovoljno da mi netko milijun puta ponovi jednu te istu stvar da bih poslušala, nego se trgnem tek kad mi plamen malo zapekne nožice. Kad mi profa kaže da samo pročitam bilješke svaki put prije predavanja pa neću provoditi noći u panici što ništa ne razumijem, ja joj se smijem jer sam najkul osoba na svijetu koja ima život i fotografsko (i svako ono drugo) pamćenje i ona nema pojma. A nemam fotografsko i svako drugo pamćenje nego upravo sjedim „na pauzi“ tek probuđena u tramvaju i pijem hektolitre kave i kole da sutra, bez života, mogu plakat jer sam neispavana.

„Linija broj jedan; smjer Zapadni kolodvor“

Radim dva posla, svojim izborom. Svakog petnaestog u mjesecu ludim i pušem kad u Fini stojim za pultom i plaćam račune jer mi je žao tih para što odoše na struju, vodu, komunalno, boga-pitaj-više-šta. Ali opet… Nije mi toliko žao, koliko volim krpice. I makar mi je sto majki do sad sto puta ponovilo da je „svaka stvar vraćena na policu uspjeh“ ja opet odem i poskidam s polica svaki mjesec po nekoliko čisto da se 'počastim'. I onda kenjkam kad dođem na šalter u Finu, kao da mi je teta kriva što sam se ufurala da sam 'mala sa portala' kad sam zgrabila onu shopping bag u H&M-u i na buvljaku strpala još samo tu jednu majicu u ceker.

„Linija broj jedan; smjer Zapadni kolodvor“

Jao dobre inovacije u tramvaju, drama jedna. Pa nema šanse da se sad netko zabuni i zakasni, mislim ja.

Al opet nešto kontam… Nema ništa ljepše od iscijeđene skripte i podočnjaka dan prije ispita i onog spavanja od milijun sati kad ispit prođe. Malo je osjećaja boljih od onog kad znam da sam te cipele kupila od samostalno zarađenih para i da, kad se raspadnu jer su jeftine ili nošene, nema veze, jer sam sama pala i sama se ubila. Radije ću sto puta pogriješiti sama pa poslije ispravljati i u zadnji tren se snalaziti, nego raditi što mi netko kaže da moram.

I taman ja tako nešto sva zadovoljna sobom, s pozitivnim odmakom od jutrošnjeg 'nako, pogledam kroz prozor tramvaja i vidim da sam na Trgu. A ne na glavnom kolodvoru, gdje sam trebala biti.

Šta bola?
„Linija broj jedan; smjer Zapadni kolodvor“, odgovara mi teta s razglasa.
Ali meni treba „linija broj devet; smjer Ljubljanica“!

Od moje stanice do Trga je 10 stanica. Znači, teta s razglasa mi je 10 puta rekla da se vozim pogrešnim tramvajem.

Sjedalo me šutne iz tramvaja na Trg na guzicu, isto kao onaj alarm tog jutra. Sama se sebi smijem, ali se ne živciram. Pa šta ima veze.

Nije kasno da spremiš ispit, ako to želiš. Nije kasno da uštediš lovu, ako to želiš. Nije kasno da ispraviš neko svoje sranje, ako to želiš. Odrasti, izađi na trgu i sačekaj novi tramvaj. Bolje u zadnji tren, nego nikako. Žaliti sam sebe, duriti se i plakati nad svojom sudbinom isto je što i svjesno ostati sjediti u pogrešnom tramvaju i nikad ne stići nigdje.