"Možda" nije odluka

Jedna od najljepših ljubavnih priča koje sam ikada čula priča je o E. i L. iz Zenice.

Oni su jedno drugome bili ljubav iz školskih klupa. Počeli su dopisivanjem papirićima davno još kad nije bilo mobitela. Dogovaranje za izlaske bilo im je danima prije, davno još kad nije bilo „fejsa“ i ostalih sredstava za otkazivanje u zadnji tren. Rezervirali bi se za srijedu, pa petak, pa subotu… Oni su odlazili na koncerte i udisali se zagrljeni na pjesme o ljubavima koje su tužne, drugima koji im nisu ravni. Stvarali su uspomene, sjećanja i oni su posijali ljubav jedno u drugo za zauvijek. Nisam sigurna da tako rano u životu znamo što znači zauvijek. Život to iskoristi pa je i njih razdvojio na dva kraja svijeta, davno još kad nije bilo nikakve nade za održavanje veze na toliku daljinu. Taman na prekretnici. Taman kad ne znaš ni tko si sam, ali znaš da je jedan dio u onoj drugoj osobi i misliš da protiv toga ne možeš, ali moraš. Ta osoba može otići miljama daleko, nestati iz tvog života prividno, ali onaj stih onog starog meštra od mikrofona uvijek te vrati među vlasi njene kose i miris njenog tjemena. Ta osoba može ostati u tvom starom životu, stoljećima daleko, izblijedjeti iz tvoje glave prividno, ali ona scena iz starog filma koji ste odgledali samo dopola uvijek te vrati u njegove oči nepregledne dubine i osmijeh širine Kamberovića polja. Tada se ne usuđuješ pomisliti na postojanje srodne duše.

Pogledi su čovjekovo najjače oružje i najslabija bolna točka. Ima trenutaka kad pogledi odlučuju o nastavku tvoje večeri i mijenjaju ti život. Ima trenutaka kad pogledi govore tako puno o tebi. Gdje god se nalaziš, znaj da te netko promatra. Netko pročita iz tvog pogleda onaj trenutak kad shvatiš da on nije ta osoba koju si na prvi pogled u njemu prepoznala i uzvrati ti pogledom koji govori da bi ti njegova možda i mogla biti, ali da je previše toga između vas. Ti njega ne znaš, a on tebe ne smije. Tako oboje nemate. Ostaju vam samo pogledi koji unatoč usnama razvučenim u osmijeh otkrivaju čežnju. A čežnja peče tako jako da je oči nikada ne mogu sakriti. Čezneš li za nekime?

S pravom osobom je kao s tetovažama. Kad se odlučiš za jednu, moraš biti svjestan da će ti biti pod kožom do kraja života. Nikad se neće izbrisati, čak i ako postane nevidljiva – ostat će ožiljak. To crvenilo na tvom tijelu zauvijek će te podsjećati na nju i nećeš od toga moći pobjeći nikad. Moraš se pobrinuti da nešto znači, da nije tu bez smisla i razloga. Moraš biti siguran da je njen smisao i tvoj smisao, da je stvorena da bude tvoja. Da je se nećeš stidjeti kad ostari, kad njena ljepota izblijedi. Nikad je ne smiješ skrivati od tuđih pogleda. Na svoju pravu osobu moraš biti ponosan. Moraš kroz život ponosno nositi sve što ona predstavlja. Možeš li?

Ne zavaravam se više mišlju da na svijetu imamo samo po jednu srodnu dušu. To je nemoguće, čovjek je svake sekunde netko drugi. Svake sekunde za nas postoji neka druga srodna duša. Ono što znam jest da u životu imamo mogućnost odabira i odluke. Tako odaberemo nekoga koga ćemo zvati svojim i, ako imamo sreće i volimo iskreno, ne odričemo ga se nikad. Ni kad nas život pošalje na dva kraja svijeta.

E. i L. su bili razdvojeni na dva kraja svijeta godinama. Krenuli su nekim stazama svatko u svojim cipelama. Upoznali su neke druge srodne duše, neke druge oči i neke druge dodire. Drugi su ih zaboravili, ali ulice njihovog grada pamtile su. Te iste ulice dovele su ih na staro mjesto gdje su pogledi odali ono što se nikada nije izbrisalo. Pogledi su zavikali ono što su njih dvoje godinama u sebi čuvali na istom onom koncertu, u istom onom gradu, s istim onim osjećajima. Tada su bili hrabriji od lavova kad su shvatili da je odgovor na životno pitanje „da“, a ne „možda“. Kad su shvatili da je odgovor na njihovu razdvojenost „zauvijek“, a ne „možda nekad“.

Život je jako sličan kutiji šibica na koju sam naišla neki dan. U njemu postoje tri vrste odgovora, kao što u toj kutiji postoje tri vrste šibica. Lijevo su odluke za „da“, desno su one za „ne“, a u sredini stoje šibice za „možda“. Pogledaš li malo unazad svoj život, vidjet ćeš da će ti i ove lijeve i ove desne zapaliti vatre u čijem ćeš plamenu vidjeti slike uspomena i životnih lekcija. Ove u sredini ne gore. S razlogom ne gore. „Možda“ nije odgovor ni na jedno pitanje. „Možda“ nije odluka.

Te se večeri, nakon koncerta, E. vozio u liftu do svog stana. Sam. U glavi mu je jedno pitanje zauzimalo cijeli prostor i nije ga se mogao riješiti od trenutka kad je ugledao L. u masi tog beskrajnog stadiona. Nakon osam godina. Odlučio se upaliti šibicu s lijeve strane kutije i nazvao je. Ona je isto taman došla kući i kad je vidjela njegov broj na ekranu i sama se poslužila šibicom s lijeve strane kutije i javila se.

„Znaš li o čemu sada razmišljam?“ – pitao ju je odmah, bez uvoda. Bez drhtavog „Halo“, isprekidanog „Ej“, poluglasnog „Ćao“.

„Kako će nam se zvati djeca?“ – odgovorila je, čitajući mu misli unatoč godinama, udaljenosti i drugim srodnim dušama.

Odgovor na to pitanje nije bio potreban, osjetila je da se nasmijao i da nikad ništa u životu u njoj neće proizvesti takav osjećaj. I doista, djeca im danas nose predivna imena.

Jedna od najljepših ljubavnih priča koje sam ikada čula priča je o E. i L. iz Zenice. Tada sam bila u jednom velikom periodu svog života koji je imao previše dana koji su se zvali Možda. I znam da sam s razlogom provela vrijeme s njima. Tu priču sam ispričala bezbroj puta jer sam upravo tada shvatila da prava ljubav pobjeđuje sve, bez obzira na to koliko se život dobro igrao s nama. Nema pravila, nema „možda“. U stvarnosti postoje samo „da“ i „ne“, postoji samo nazivanje svojih osjećaja pravim imenom. Mogu proći godine, svjetovi i ljudi, ali jedno ipak ostaje. Ako ti jutro još miriše na njegovo lice u polusnu, sigurno svako jutro pomisliš da negdje tamo i njegova popodneva možda mirišu na tvoju tek opranu kosu. Od tog „možda“ nemaš ništa. Otvori svoju kutiju sa šibicama i odluči se za jednu s lijeve ili desne strane. Zapamti - ove u sredini ne gore i neće ništa promijeniti. S ovima u sredini ćeš stajati zaglavljena u liftu čija se vrata nikada neće otvoriti i u kojem nikad nećeš imati signala da nazoveš tu osobu. „Možda“ nije odluka.