Vječno poluprazan kofer

Ovdje sunce izlazi kao da izlazi na scenu. Reflektori se neba svi upale malo ranije, da daju publici vremena da se pripremi za taj spektakularni nastup velike zvijezde. Nebo postane ružičasto i svako jutro mi naježi trepavice. U zoru koja nema sat otvorim oči i vidim oblake kako pod sjajem tih reflektora i sami stišću svoje. Pozdravljam Zvijezdu osmijehom s rukom ispod jastuka i licem ocrtanim snom. Pitam se vidi li me. Uvijek sam voljela zamišljati da tijekom monologa u predstavi glumci gledaju baš u moje oči.

Zavučem se malo dublje u zagrljaj koji je moj, iako nije stvoren mojim rukama i gledam. Gledam tuđi grad. Visinu koje sam se oduvijek bojala. Daljinu koja je vrebala iza ugla svih ulica kojima sam koračala i strašila me godinama, kao što djecu straši mrak i nepoznato. Gledam sve što nije moje – zrak, ulice, neboderi. Ljudi. Trepćem jedva, što od sna, što od blještavila zore koja nije nimalo mirna i shvaćam da je to sunce upravo doputovalo s mojih planina. Te zrake kojima me budi pune su lipa. Gotovo da ih mogu namirisati. Osjećam ih na koži i zovem vječno svojima. Uvijek sam voljela jutra.

Čovjek je vječno poluprazan kofer koji putuje svijetom. Na sebi nosi tragove kotrljanja po različitim hodnicima i provocira prazninu šireći svoje mirise ispunjenosti. Jutros sam satima šutjela sama. Hranila sam se suncem sve zamišljajući da mi priča što je vidjelo na oboma poznatom, i sigurna sam, oboma najdražem mjestu. Sretan je čovjek vječno poluprazan kofer koji putuje svijetom i u kojem uvijek ima mjesta za ono što nosi od kuće i ono što ga čeka u nekoj nepoznatoj, stranoj luci. Mjesta za Mešu među divovima od betona, u nekom dalekom, tuđem gradu.