Moj rođendan i ja

Moj smo rođendan i ja kao dva vršnjaka koja bi se po svemu trebala slagati jer su slična kroja i zanimaju ih iste stvari, ali eto... Jednostavno nikad nisu sjeli jedno drugome. On dolazi sutra, a ja nemam ništa s čim bih ga dočekala. Nervozna sam svaki put kad javi da je blizu, a nikad do sada nisam imala razloga za to. Barem mislim da nisam. Ove godine sigurno nemam. Sretna sam i ispunjena. Ugođaj je savršen i hrani me ljepotom. Palme pjevaju dok im valovi zadaju ritam i nema ljudi. Nema ni cvrčaka. Tu smo samo ja i onaj s kim najviše želim biti. Ove godine sigurno nemam razloga biti nervozna. Ne treba plakati bez razloga.

Ali taj rujan me pronađe pa makar se sakrila i na rub kraja svijeta, u neku zabačenu rupu gdje se ni on sam ne pronalazi. Mislila sam – ovdje rujan nije rujan, ovdje je on neki srpanj ili najmanje travanj. Nosi neke druge boje, kiti se nekakvim drukčijim nakitom. Nećemo se svađati ove godine. Ovdje ću ga voljeti kao što se vole najopasniji ljubavnici – najljepše, iz daljine. Ovdje ću ga sanjati kao što se sanjaju najtiši snovi, bez spomena i s nostalgijom. Nećemo se svađati. Neće me rastužiti.

Prevarila sam se i podcijenila starog druga. Moj rođendan dolazi sutra, a ja nemam ništa s čim bih ga dočekala.

Možda sam se trebala roditi u septembru pa bi mi ta njegova tuga sjedala ljepše, malo bi me doticala tiše. Rujan nije bio moj te davne godine. Ni moj ni mamin. A ni mi nismo bile njegove. Obje smo sanjale taj septembar, dalek i zadimljen. Tužan i usamljen. Rujan i ja smo vršnjaci, ali septembar je moj brat blizanac kojeg je zatekla ta teška bolest devedeset-dva pa su nas morali razdvojiti. Oboje smo dobili odrasle prve poklone. Njemu su dali strah, a mene je zapala čežnja. Zbog toga nikad nisam bila tipično dijete. Nije mi trebalo govoriti da ne valja piti vodu poslije sladoleda ili da ne idem vani mokre kose. Nekako sam to sama znala, kao da mi je došlo u paketu s tom odraslom čežnjom. I nikad nisam, kao sva druga djeca, voljela slaviti rođendane.

Kažu da beba osjeti sve što mama osjeća dok je nosi i dijeli s njom cijelo svoje biće. Mama mi je pričala kako je bila neopisivo tužna i čeznutljiva dok me nosila, osobito u tim danima pred moj dolazak. Ona vjeruje, a vjerujem i ja, da odatle dolazi taj osjećaj ustitranih suza koje se zadržavaju u očnim dupljama jer se suze uvijek čuvaju za tugu. Ne sjećam se kad smo započeli taj odnos u kojem on dođe, ja se silom radujem kad ga dočekam i jedva čekam da ode da malo proplačem u sebi tu bezrazložnost. Nikad to nikome nisam mogla dobro objasniti. Znam samo da sam već kao mala prepoznala svoju bespomoćnost u teškim i čudnim reakcijama na čestitke. Rujan je bio taj koji je najviše emocija od mene dobivao, a jedva sam čekala da ode i ostavi mene i moju septembarsku jesen na miru.

Moj rođendan dolazi sutra. Spavat će na terasi u staroj majici, jer nemam ništa s čim bih ga dočekala. Nisam mu imala snage reći da ne dolazi ove godine, da ovaj dvadeset drugi susret možemo preskočiti jer se potrudio poslavši rujan tako daleko da ga najavi. Rujan je stigao na vrijeme, obučen u svoj sivi mantil i znojne kapi su mu padale s čela, krupne i teške, kakve su i uvijek. Bez greške je pronašao vrata, zgradu, ulicu, grad, kontinent. Najavio je moj rođendan, provrtio se tu još nekoliko dana i otišao dalje. Dani su skoro ljetni i njemu nimalo slični, ali u noći je udahnuo svoj najprepoznatljiviji dah vjetra i kišnih oluja. Ovdje mi to nije imao tko reći, ali gosta se uvijek lijepo dočekuje, ma kako nam teško padao njegov dolazak. To je nešto što poneseš iz kuće. Odavno svom rođendanu ne spremam torte i pića, ne nadam se više da ću ga promijeniti. Prihvatila sam ga takvog, kakav je uvijek i bio. Čeznutljiv, šutljiv i plačkav bez razloga. Nitko to kao ja ne razumije, ali ljudi slušaju i ne osuđuju. Ja sam dijete jeseni i ljeta, samo što je jesen imala dominantnije gene.

Sutra kad dođe, šutjet ćemo. Probudit ću se, a on će već biti tu i sam će piti jutarnju kavu. Kimnut ću glavom i okrenuti se na drugu stranu. Neće me ništa pitati, ja mu neću ništa poželjeti. Ići će s nama na ovu stranu plažu, popiti s nama neko piće i nitko neće ni primijetiti da ga nema. Samo ću ja znati da je tu, kad dignem pogled i on me jednim treptajem vrati u neko doba gdje me sjećanje više ne vodi jer je zaboravilo put. Poželjet ću ga pitati je li mu se javio septembar i šta radi sada, ali šutjet ću. I on će šutjeti, jer se poznajemo najbolje i tako treba. Vidjela sam i jasno mi je. Mogu otići na kraj bezbroj svjetova, ali od sebe ne mogu pobjeći i ne trebam to ni pokušavati. Možda me oko mene nitko ne razumije i ne govori mojim jezikom, ali palme i more kao da šapću one poznate – gosta se uvijek lijepo dočekuje, ne idi vani mokre kose i ne treba plakati bez razloga. Sutra ovdje neće biti ni rujan ni septembar – bit će neki Kanyayn, ali ja ću misliti na njih dvojicu. Šutljiva i čeznutljiva. Sretna i ispunjena. Jer tako treba.