Mirišeš na čokoladu i lijepe stvari

Sjedim na sredini kreveta i gledam u spremljene kofere. Zrak je suh i sa svakim trećim udahom malo mi je teže uhvatiti ga. Kako je moguće da je ovako teško? Pa idem kući. Pogled nalijevo otvara sliku velikog grada koji je u zadnjih pedeset dana postao nešto što ću vječno zvati najvećom posebnosti svoje mladosti. Nismo puno razgovarali i nismo se ni previše družili, ali smo postali bliski. Znam da ovo sivilo nije njegovo pravo izdanje. Nema sunca, kiša je uranila i magla se spustila niže od prozora. Sklanjam ispisane razglednice i legnem na krevet. Njegova potkošulja mi je pod rukom. Stavljam glavu na njegov jastuk i duboko udišem.

„Mirišeš na čokoladu i lijepe stvari,“ rekao mi je. Šutjela sam, nisam znala kako da mu kažem da on miriše na najteže rastanke i najljepša jutra. Postoje mjesta koja se uvuku pod kožu zbog određenih stvari. Znam da sam se uvijek vezala za gradove, ali ovaj put se dogodilo nešto posebno. Igrali smo se života. Pravog, odraslog života. Igrali smo se ljubljenja na mjesečini i ušivanja čarapa. Igrali smo se večera u barovima pod oblacima i živciranja zbog sitnica. Ovaj je grad tako drukčiji od svega što znam i sve je u njemu različito od svega što sam do sada vidjela. Nismo previše razgovarali, pokazao mi je samo svoju dušu. Tiho, možda govoreći nekim drugim znakovima. Duša mu je tako šarena i nema zidove. U njoj je sve spojeno i neuredno nabacano, ali tako predivno šareno. Ono što sam proživjela ovdje potpuno je jedinstveno i obogatilo me za cijeli jedan svemir. To što sam bila s njim opipljiva je sreća i ne želim je rastopiti suzama.

Ne mogu se suzdržati od razmišljanja o svemu što će mi nedostajati. Znam, u pravu je kad kaže da je to pogrešno. Ali šta mogu kad sam satkana od niti koje škakljaju uvijek centar za sjetu. Ja sam programirana na nedostajanje. Po mislima mi projure scene poput buđenja pored njega u cik zore i vraćanja u san nakon sunčevog nastupa. Zarobe me misli o najobičnijem gledanju filma i smijanju stvarima koje možda i nisu toliko smiješne, ali u tom trenutku kad se jedno od nas nasmije ono drugo mu se pridruži pa sve postane lančana reakcija smijanja ničemu. Zvuči kao sreća. Pokušavam ih otjerati, te misli, i misliti na veliku sliku. Trudim se postaviti je negdje na veliki zid u nekoj našoj budućoj sobi, uokvirenu i potpisanu ovim godinama. Znam da će biti beskrajno vrijedna.

Gledam kroz veliki prozor i shvaćam da cijelo ovo vrijeme grad nije bio toliko siv i maglovit kao danas. Možda suosjeća sa mnom. Možda je i on plačljiv.

Imala sam samo dvije opcije danas. Jedna je opcija da sam sretna što se rastajemo i vraćamo sami u svoje krevete, da se potajno radujem što ću sutra sama doručkovati i popiti neku usputnu kavu. Druga je opcija da sam tužna, da ne mogu spriječiti suze i da se prerano nostalgična ne želim odvojiti od njegovog jastuka.

„Mirišeš na čokoladu i lijepe stvari,“ rekao mi je i moj se osmijeh morao probiti kroz zid suza. Tako sam sretna što sam tužna.