Sjajiš u čašama

Vidim te prekoputa stola. Blistaš u dimovima. Sjajiš u čašama. Dereš se iz stihova. Šutiš u mobitelu. Ej, o čemu sada sanjaš? Dođe li ti ikad u snove ijedna moja neizgovorena riječ? Šta ako ja sanjam o tvojim strahovima, a toga nisam svjesna (i nikad neću biti)? I ako su mi ti tvoji strahovi najljepši snovi koje su mi noći priredile. Odgovori su precijenjeni.

Stol je između nas kontinent. Ili dva? Nikad se nisam snalazila na velikoj kugli koja stoji na mom klimavom stolu u srednjoškolskoj sobi. Zašto takva ogromnost može uopće stati na moj stol? Naša pisma vrište s police, a pisali smo ih dok smo bili udaljeni samo minutama. Kako je život nekad ironičan. Kako je život uvijek ironičan. Zamahujem rukom prema toj kugli i ne zaustavljam se. Okreći se, kurvo Zemljo. Tako si najzanimljivija.

Dimovi su s nama naša budućnost. Kako je izgledala pozornica na kojoj su strahovi postali isto što i želje? Sjedim ispod nekih stranih prozora i izgovaram planove koje još nisam ni preispitala, a čini mi se da su tako smisleni i toliko dobro promišljeni, kao da sam ih pisala godinama. A ne znam ni kojim alfabetom bih započela prvi paragraf njihovog predstavljanja. Dimovi su naša budućnost, ali nisu obični. To su oni dimovi koje bih udisala do kraja života, bez pitanja. Bez respiratora. Bez inhalacije. Živjela bih s njima sve dok sve oko nas ne bude zamagljeno, a ti i ja sjedimo u pepeljari s dvjema lampama simetrično postavljenim s obje strane prozora. Koliko sam ti, na ljestvici od jedan do sto, sada nenormalna? Ja uvijek volim biti sto, čisto da znaš prije nego što odgovoriš.

Sjajiš u čašama. Nemaš pojma koliko. Vidim te u otiscima sjajila na staklu koje je isprljano nebrojenim dodirima mojih praznih prstiju. Prazni su tebe, a puni su nas. Odgajam ih kao djecu i usmjeravam u riječi. Učim ih kako izgovoriti ljubav. Mladi su i neiskusni, ali vjerujem u njih. Pišu. Vjerujem da će jednog dana netko reći kako su jako nadareni i kako sam ih lijepo odgojila. Ne vjerujem ipak da sam im dovoljno dobra vodilja. Zamišljam kako ću odgovoriti da si ti najviše zaslužan za njihove talente jer si ih ti vodio na treninge dok sam ja prala čaše od dodira i sjajila. Trenirao si moju inspiraciju sve one noći u kojima sam se igrala spisateljica, redateljica i glumica. I moja je inspiracija postala odrasla. Sad pije u tuđim gradovima neka fina vina i izražava se poput stare dame. A ti sjajiš u njenim čašama. Ej, popij jednu za nas, ovako daleke i ovako bliske. Ti si moja najdraža kontradiktornost.

Dereš se iz stihova. Jesam li ti ikad rekla da mi zimi mirišeš poput uvele lavande – samo po sjećanju? Nije pošteno da te tako dobro poznaju svi čije potištene misli pakiram u srebrne papire svojih najdražih momenata. Nije pošteno zato što ti ne spadaš u srebrne papire. Ti si zlatni stih moje zakržljale škrinje nesigurnosti. Ne znam može li se ovo shvatiti kao kompliment. Namjerila sam ga kao takvog, ali... I tebe sam svakako namjerila, a posve drukčije ostvarila. Kad kažem da se dereš iz stihova, mislim na one stihove koje prodiru do predgrađa moje duše, i to ne na raskrsnice, nego u zabačene krčme. Ozbiljno. Nije ti lako, priznajem. Teško je melankolika poput mene iz krčme otjerati.

Zašto bi mi rekao o čemu sanjaš? Ti si jedan od onih ljudi koji se ne sjećaju svojih snova. Možda je lijepo čuti da me zamišljaš u bijelim haljinama kako letim iznad tvojih očekivanja. Možda. Možda je grozno čuti da me sanjaš s krunama na tronu tvoga kraljevstva. Možda i nije. Odričem se takvog saznanja. Jesam li ti ikad rekla da mirišeš na lavandu? Ne znam. Daj mi priliku da ti kažem. Prepričaj mi svoj dan, ali ga prepričaj malo drukčije. Neka ne miriše na utrnule dodire, nego na one ispod stola, u dimovima koji odaju obrise nekih starih čaša dok se s radija ore himne naše mladosti, a nitko nas ne zove i nikome ne trebamo.

Vidim te prekoputa stola. Blistaš u dimovima. Sjajiš u čašama. Dereš se iz stihova. Šutiš u mobitelu. Ej, o čemu sada sanjaš?