Danas je sasvim obična subota. Uzimam slobodan dan od razmišljanja. Pomjeram parametre uobičajenog kao sat u smjeni godišnjih doba. Ne postoji vrijeme, jer sam izbrisala prozore kroz koje ga gledam. Danas je sasvim obična subota u kojoj svašta nešto neću.
Neću pomišljati da te nazovem usred tvoje noći. Znaš ono, sjediti pokraj telefona i smišljati kako da što tiše, a opet dovoljno glasno izgovorim „Ej...“ ili „Ma slučajno sam te okrenula.“ Neće mi se početi tresti ruke kad zazvoni i neću prosuti čaj po stolu kad posegnem za slušalicom. Jer je danas običan dan u kojem poništavam sve svoje nesigurnosti kao brojeve s različitim predznacima s iste strane znaka jednakosti. Neću te zamišljati kako se ponašaš kao dječak dok se živciraš oko rezultata utakmice, a ja ne znam objasniti svoju sreću izazvanu tim prizorom.
Neću obući tvoju košulju na gole noge, slušati stari jazz i sjediti pokraj prozora sa šalicom u ruci i pogledom u daljini. Zašto bi to netko uopće radio? Danas mi to ide na živce. Nemam vremena, jedu me obaveze i misli mi imaju prepun rokovnik. Danas je sasvim obična subota u kojoj se one, tako zauzete, ne mogu izležavati pod tvojim plahtama i šutjeti u polusnu. Neću ni gledati slike. Umjesto toga ću pročitati što ima novo u svim našim zemljama, kratko se namrštiti i skuhati ručak za jedno. Tvoja
„Volim te bona. I takvu naopaku.“
neće mi ni u jednom trenutku prozujati glavom, ni na kraj pameti mi neće biti dok gledam u praznu stolicu s postavljenim priborom. Uzimam slobodan dan.
Danas neću napisati ništa. Niti jednu pjesmu. Nikakav tekst. Neću ti reći „Ne gledaj, nije gotovo!“ kad se uneseš u monitor. Previše je običan dan i danas nema mjesta melankoliji i velikim riječima. Jutro neće biti ni po čemu posebno, a suton još manje. Ništa me danas neće inspirirati i pričat ću samo o svakodnevnim stvarima. Neću pomišljati kako bi bilo divno večeras prošetati do slastičarne, udisati miris kestena pa se vratiti u toplinu doma i ušuškati pred tv-om, dok neki dosadni film vrti kazaljke i uspavljuje nas. Ni u ludilu neću pomisliti kako bi se tu večer blago šutnjom dogovorili gdje ćemo ujutro piti kavu i zaspali s otvorenim prozorom, da nas hladnoća još malo jače pribije jedno uz drugo. Nema šanse, to mi se danas ne uklapa u raspored.
Neću pomisliti da misliš na mene svaki put kad ugledam isti broj sati i minuta.
Neću pomisliti da me ti spominješ kad počnem štucati.
Želja koju ću poželjeti kad mi trepavica zapne među prste neće imati ama baš nikakve veze s tobom.
Stvarno ti kažem. Ozbiljno. Najozbiljnije. Stvarno.
Subote su takve. One vole mirisati na vatru u kaminu i sve te filmske scene koje uvijek proživljavamo u budućnosti. Subotama svoj život bojim kao bojanku, pravilno da ne prelazim crte i točnim bojama iz seta drvenih bojica. Ali neću danas. Danas je savršen dan za ne napisati ništa. Dan stvoren za otkazivanje razmišljanja. Danas je jedna sasvim obična subota u kojoj nema potrebe za mislima koje mi priziva iznenadni, ničim izazvani nalet mirisa tvog omekšivača za rublje.
Add comment
Comments