Orbit Kids žvake

Na potezu Široki-Mostar uvijek mi je najslađe spavati, ali uvijek se odupirem. Kad stupim na Žovnicu i kad se pruži pogled na Mostar osjetim nešto što se teško opisuje. Moja je stara tetka Iva uvijek govorila „Nemojte me slučajno kad budem nemoćna i bolesna vodit doli u oni bunar!“, a meni, eto, u tom bunaru uvijek najljepše.

„Oprostite, možete li mi stati kod semafora, nemam puno stvari pa da mogu pješke do kuće?“ pitam vozača autobusa koji klima glavom i otvara mi vrata. Izlazim, a vani toplo kao usred travnja, iako je pet ujutro i pada kiša. Stavljam kapuljaču na glavu i zaputim se prema Đikovini, gotovo plivajući kroz rijeku koja se slijeva od Maslina prema Zelenikinoj. Nema veze, ništa mi ne smeta. Kući sam. Može se nebo obrušiti i pasti sva kiša ovog svijeta. Neće imat' veze. Kući sam. Radujem se toj poplavi k'o dijete.

Tišina je ono što me uvijek osvaja kad dolazim kući iz Zagreba i ranom zorom šetam do svoje adrese. Imam 22 godine i još uvijek kad se vratim noćnim autobusom s hladnog sjevera u pet ujutro, uvučem se mami i tati u krevet. K'o dijete.

Malo kasnije, jutro se probudilo i pilo sa mnom tursku kavu na kauču dok je majka tradicionalno pekla uštipke za moj povratak. Razmišljam kad je bio zadnji put da sam uradila nešto djetinjasto. Pokušavam se sjetiti konkretnih situacija, osim uvlačenja pod jorgan majki i tati u pet ujutro.

Sinoć sam vidjela nekog velikog čiku u tramvaju koji je imao veliku bijelu bradu i pomislila „Evo Djeda Mraza!“

Neku večer sam s Ines pila vino i jela gumene bombone.

Prošle mi se godine pila topla čokolada sa slamkom pa sam otišla u kafić po slamke. Ne, čekaj, to je bila Snježa, ne ja.

Prepala sam se pauka?

Znam da bi me svako dijete gledalo kao da pričam o atomskoj fizici na jeziku koji ne razumije kad bih mu rekla „E, vidi kako smo mi isti,“ pa mu navela jedan od ovih primjera. Jesam li ja to postala ono grozno duplo o? Odrasla osoba?

Voljela bih znati gdje nam se to žuri. Uzimamo li sebi dovoljno vremena da stanemo, izvadimo A4 papir iz printera i vodene bojice pa se igramo crtanja? Sumnjam da itko ima vremena za to. Previše smo zabili glave u to šta moramo, gdje moramo i kako moramo. Uspoređujemo se s drugima u svlačionici na treningu i nikad si nismo dovoljno dobri. Uspoređujemo se s kolegama na faksu i frustrirani smo što ponekad mislimo da nas ne tretiraju pravedno. Otkazujemo druženja zato što imamo obaveze, a ne razmatramo opciju da sve uklopimo zajedno. Postajemo jednodimenzionalni. Živimo previše za apstraktnu budućnost, a premalo za sadašnjost koja čeka spremna pred vratima, a mi je ignoriramo s hrpom papira u rukama. I čim se dogodi nešto neočekivano, svi se ti papiri prospu po podu pa ih skupljamo danima, a ne znamo gdje ćemo s njima. U najboljem se slučaju borimo između djece i duplih O-ova.

Meni su rekli da nikad nisam bila pravo pravcato dijete. Drukčije sam se igrala i drukčije sam proživljavala to svoje djetinjstvo, tražeći knjigu umjesto barbike za šesti rođendan. Kako sam tada, tako i sada valjda drukčije bivam dijete u nekim skrivenim kutovima svog života između različitih gradova. Kao dijete se vraćam u Mostar svako drugi tjedan. Kao dijete nosam šlape i jedem keksa i mlijeka navečer. Kao dijete se ljutim i plačem.

Ne mogu se skroz podjetinjiti. Nisam takvog kova. Ali mogu napraviti taj kompromis i barem dopuštati i starici i djevojčici u meni da se druže.

Večeras idem s prijateljicama na čašu odraslih priča. Ne znam koliko će nam to bora stvoriti i koliko ćemo novih zrelosti u glavi otkriti. Ipak, mogla bih prije toga svratiti na kiosk na Rondou i kupiti roze Orbit Kids žvake. Za svaki slučaj, da ne pretjeramo.