Naranče

Kad sam prvi put išla u Pariz s prijateljicama i momkom, na MSN-u sam odbrojavala dane pod zvjezdicama u onoj kućici što je bila ispod imena. Počela sam kad je bilo okruglo 200, a zadnjih 15 sam posebno isprintala na zid i križala svaki dan. I sad mi stoje ti prekriženi dani na ormaru i svaki put kad ih vidim malo se naježim od sjećanja na radost koju mi je pridonijelo ono križanje broja dva tik prije spremanja još samo jedne cvjetne haljine u kofer.

Na pluto ploči u stanu u Zagrebu imam zakačene karte s koncerata, predstava, uspomene na sve i svašta. Sakriveno tamo negdje, ispod nekih ulaznica za kino i omota od čokolade s natpisom je prekriženo 15 brojeva ispod kojih piše „Tu je!“ Čisto tako, da mi lakše bude odzimiti još ta dva tjedna.

Davno jednom sam morala prošetati veliku razdaljinu po još većoj zimi u jutro ranije od mraza. Snijeg do bokova, koraci sitni jer jakna ne dopušta dovoljno velik raskorak, sve bijelo i netaknuto osim neba koje se još roska i malo sivi u jutarnjem zijevanju. Nigdje nikoga, mace su se sakrile negdje gdje im je toplo, dalekovodi oplakuju ledenim kapljicama ptice kojih su se poželjeli, samo ja hodam tom razdaljinom i ne čujem ništa. I tada, iz torbe izvadim naranču koja prsne svojim ljetom ispod kore i naspram te bjeline tjera me da se nasmijem dok stišćem oči. Ispod jarke kore opet je bjelina, opet stud i ledene kapljice, samo što naranča vrišti svojim mirisom i boji moj pogled kao dijete bojanku svojim novim čarobnim flomasterima.

Odbrojavanja su naranča u bijelom poglavlju čekanja. Osjećaj koji dobijem kad se brojka dana svede na jednoznamenkastu je brat osjećaja koji dobijem kad ogulim naranču usred zime, a čitav svijet po njoj zamiriše i kao kameleon promijeni boju.

Ono kad se usplahirim i trčkaram po stanu zatežući svaki detaljčić, stojeći pred televizorom i grizući usne prije nego što će mi netko pozvoniti na vrata. Ono kad u sebi trčim do minute kad će predstava završiti da ustanem i ožuljam dlanove od pljeska. Ono kad je službeni program promocije gotov pa potrčim u zagrljaj. Ono kad završi zadnji ispit u godini a ljeto otpočne. Ono kad vidim njegovo auto kroz balkonska vrata i izjurim u dvorište. Svaki put naranča prsne pa prvo zatvorim oči a onda to udahnem u cijelo svoje biće.

I baš jutros, kad brojim još samo jednoznamenkast broj buđenja do trčanja na aerodrom, na faksu je netko, zorom, odlučio počastiti se narančama za doručak.