Nedostajanje

Nedostajanje nema stupnjeve. Ono je kao i čovjek sam – ili jest ili nije. Ne može biti malo i nikada nije previše.

Prepoznaješ ga u onom trenutku kad stojiš na aerodromu, autobusnoj stanici ili nekom drugom polju gdje rastanci dobro uspijevaju. Držiš neku drugu ruku preko svoje u džepu. Hladno je i pucaju šavovi tvog kaputa, ali njega nema. Nema nedostajanja. Ne barem još koji trenutak. Možeš mu prigovoriti svašta, ali ne i to da dolazi nepozvano i prerano. Ono uvijek čeka svoj red i pristojno te pozdravi baš kada zna da si ostala sama.

Smiješ se kao da onaj petak u srpnju nije nikada završio, a kava miriše na jutro u kojem ne moraš izaći iz kreveta. Iz tih bora smijalica oči će se polako spustiti u sužene i suhe usne, a nećeš znati imenovati taj trenutak. Nema zvona, ali zvoni tišina. Nakon njenog kratkog refrena poklanjaš par riječi kao žute novčiće prosjaku na Aveniji, a još ih više čuvaš u sebi. Ne daš im da izađu iz karantene zvane tvoje srce.

Umjesto njih puštaš ruku da napusti džep tvog kaputa. Gledaš kako se udaljava par koraka i samo vidiš leđa, taj Kineski zid koji jednu stvarnost pretvara u dvije. Tada ono dolazi zauzeti svoje mjesto. Uvijek ti donese jedan te isti dar - teški uzdah uz okret na peti. Odjednom ono samo postane i bude tu pored tebe. Bez uvoda ti sjedne na vrat i čupa te za kosu.

Nedostajanje je ljudožder koji ne poznaje ni petka ni sveca. Ono nikada ne posti i izjeda svaki dio tvog punog srca. Što više voliš, njemu je sve slađe.

Kad ga nema, misliš da se nikada neće vratiti, a uvijek se vraća kao što se vraćaju najbolji prijatelji – kao da nikada nije ni otišlo. Ono nikada ne počinje ispočetka i toliko te dobro poznaje da samo nastavlja gdje je stalo prošli put.

Baš kao i čovjek sam – nedostajanje raste i sazrijeva, boli i razara.