Sestra je sestra

Najtjeskobnija je praznina stana u koji uđeš kad se vratiš sa stanice malo prije ponoći. Još u mraku kad ostaviš ključeve na ormarić sjetiš se da nema nitko iza tebe da ti upali svjetlo. Pod jastuk pospremiš dvije pidžame i brojiš još nekoliko trenutaka pa da možeš poslije tuša otići spavati. Tjedan koji je tekao udvoje uvijek je malo teško završiti bez izgovorenog „Laku noć“.

Najglasnija je tišina koja ostane kad nekoga svog ostaviš s druge strane autobuskog stakla. Odjednom oni otkucaji sata na zidu skaču ti po glavi i svojom te neumornom glasnoćom podsjećaju da ćeš ujutro doručkovati sam. Ne vrijedi ostavljati ni neoprane čaše jer ništa te iz njih neće nasmijati kao što to može ta tvoja osoba.

Njeni su rumeni obrazi najzdravija smijalica na ovom svijetu, topli poput bebinog sna i radosni kao jutarnji pjev ptica na tek procvalom beharu. Ona je moj branik od kiše, moja tjeralica tuge i moja suplačiteljica kroz smijeh na tužne pjesme i glupe momente na filmu. Ona je razvučen kauč i zagrljaj ispod deke, mudra glavica sa istim sjećanjem i neobjašnjiva ljubav bez koje ne mogu.

Kakao i palačinke samo s njom imaju okus kakav bi trebali imati. Neke stvari potpuno imaš samo kad ih dijeliš s određenim ljudima. Boja moga smijeha kad se upari s njenim, kao dvije tempere na slikarskoj paleti, postane jedinstvena i nova, gotovo čarobna. I ona tjera tišinu šutljivih vikenda. I ona odnosi prazninu bezbojnog stana.

Narasteš. Odrasteš. Prestaneš se bojati mraka, ne brojiš više male svjetleće zvjezdice na stropu. Imaš svoju sobu, svoju odjeću i kad se slikaš više se ne smiješ krivim kezom od uha do uha. Ali sestra je sestra i s njom taj osmijeh oživi na svakoj fotografiji. Pa ožive i stara zajednička soba, zvjezdice na stropu, ručica u ruci koja tjera svako čudovište. Voliš najjače i grliš da nestaje daha. I opet ste djeca. I svijet je samo vaš.