Nije svačije zauvijek za isti vijek

Nije svačije zauvijek za isti vijek. Nekim danima misliš da si nepobjediv jer gledaš u svoje zauvijek sa dva para očiju i misliš da do tog trenutka treba još puno hodati, još puno letjeti. I gledaš, a vidiš dva para krila. Dva para krila, a jedan let koji traje do zauvijek. I to zauvijek, vjeruješ, doći će na isti dan. I to zauvijek, voliš, možda će uvijek biti tek sutra. Pa opet sutra...

Ali nije svačije zauvijek za isti vijek. Samoća je prvo što upoznaš kad proplačeš po rođenju. Sam želiš prohodati, sam želiš proliti juhu i sok po sebi čim te puste da sjediš sam za stolom. Sam ćeš odlučivati. Sam ćeš tražiti svoju osobu i kad je nađeš, klet ćeš joj se u to zauvijek koje će vam biti zajedničko. U kojima ćete u svoju samoću odlaziti samo kao na posao. Hoće li vas netko u toj samoći presresti i odvojiti, o tome se ne razgovara. Zašto? Zato što vi imate svoje zauvijek koje vas čeka tamo negdje, u nekom gradu koji se zove Budućnost i koji je okićen ukrasima koji svijetle i žele svima sretnu Novu vječnost.

Kad voliš, svaka se bajka doima istinom. Vjeruješ u neprospavane noći nakon kojih ne postoje podočnjaci. Vjeruješ u bezuvjetnu ljubav i bijeg od problema koji pronalaziš u njegovim očima. Silno si zaljubljen u trnce koji prođu tvojim tijelom kad dodirima prekineš vrijeme. Vjeruješ u povjerenje i vjeruješ u zauvijek.

Nemoj čitati priručnike s naslovima „Ljubav i rastanci za početnike“. Iskreno voljeti možeš samo zavoliš li poput djeteta. Oni će ti otvoriti oči i počet ćeš propitivati sve što ti se nekad činilo čarobnim. Naučit će te ružnim i teškim riječima kao što su razočarenje, tuga, bol, bespomoćnost. Jer, znaš, u njima postoji jedno veliko poglavlje koje obično dolazi na kraju. Ono uči da dođe vrijeme kad moraš koračati sam, a držati onaj drugi par krila u ruci jer za njih leta više nema.

U njima piše da nije svačije zauvijek za isti vijek. A to ne daj Bože ikada da spoznaš.