Taman kad je ono bilo malo zahladilo, pođem ja preko Bara na Bijeli Brijeg. Cijelo se ljeto vozikam i znam da znaš kako slatko bude obući duks i dugu trenerku na prvi dah jeseni. Smračilo se oko osmice, kad sam sa slušalicama krenula niz Zelenikinu. Te Bare su super mjesto za šetanje. Kad sam bila manja, baka bi nas vodila do rijeke, kupila narančasti Fruits i kruh pa nam nabadala komadiće slanine na štapiće da ih „pečemo“ na logorskoj vatri. U divnom mi je sjećanju ostalo to izletarenje, ali odavno se tuda nisam prošetala. Zato sam se baš veselila.
Došla sam do pola puta, Sia mi se derala u slušalice, i naišla na mrak. Ispred mene se nije ništa vidjelo. Zastala sam. Bila sam uvjerena da mi je raja rekla da su Bare osvjetljene preko noći. Ovaj prvi dio puta i jest bio. Gledam naprijed i mislim – možda samo ova mala dionica nema svjetla. Možda samo trebam to pretrpit i onda će tamo pred kraj bit okej. Ipak, to sam sve mislila i stajala ukočena u mjestu. Sia se i dalje derala u slušalice.
Zavrućilo je od hodanja i u mraku sam se zagrnutih rukava bojala zakoračiti dalje. Nisam ni uspjela. Okrenula sam se. Smanjila sam glazbu i vidjela nekog čiku koji sa sinom vozi biciklo baš tim putem. Zastala sam opet, okrenula se za njima i vidjela kako idu u taj mrak. Hrabro. Sigurno. Bezbrižno. Ja se nisam vratila. Otišla sam na Brijeg preko Malih stepenica.
Nijedne godine do sada nisam došla u Zagreb ovako rano. Ove godine je Zagreb siromašniji za njih tri i nema dugog kafenisanja, spavanja na kauču i doručka uz uvijek iste pjesme na VH1-u. Teško mi je to padalo, ali onda su prvi tjedan M&M bili zagrebački i moji gosti. U jednoj večeri bili smo sve - odrasli ljudi, blentavi srednjoškolci i najslađa djeca. Nakon večere otišli smo na TBF, na Gričevanje. Nisam ja neki ogromni fan TBF-a, ali sam ogromni fan koncerata svake vrste i veselila sam se pohodu na jedan u ovom sastavu. Jer super je kad pogledima možeš iskomunicirati neke stvari koje ti još izmame ogromni smijeh na lice. Elem, ostali smo do himne dobre volje, „Alles gut“, i razgulili na još jednu pivu. Dok smo se probijali prema izlazu, vidjela sam da na podu leži ogromni, predivni, kuštravi pas. Ja, kakva jesam, u trenu se sagnem i obratim mu se, pomazikam ga po glavi i gledam u Maru.
Moja se Marija jako boji pasa. Bježi tri metra kad ih vidi. Gledam ja u nju, gleda ona u mene, pa u ćuku, pa u Marka, pa u mene...
„Haj' ga pomazi, bona“ - kažem ja.
/Ništa mi neće ovi dan pokvarit.../
Jest da je bila pogurana s dvije-tri kapi, ali prišla je. Marko je gledao u čudu i, sigurna sam, nije vjerovao da će to napraviti.
„Šta ako skoči, Jelena?“ – pita me s jednom nogom naprijed.
/Nikakvi crnjaci ni ružne stvari.../
„Neće, bona“, /vapšuvari – vari/, „evo, čuvam ga.“
I stvarno, približila se, došla do psa i pomazila ga po glavi, pa po leđima, pa ispod njuške. Smijali smo se svi troje, a možda i ćuko s nama, a ja sam se sjetila sebe pred onim mrakom u Barama.
Strah je iluzija. Ne hrani ga. On je onaj nasilnik zbog kojeg propuštaš zabave. Ali strah je kukavica, zato se tako kukavički i zove. Pada na tvoj prvi udarac. Ne smiješ dopustiti da te obuzme i otme ti tvoju šetnju u prvi hladan rujanski dan. Opali ga između nogu i kad se sagne od boli potrči naprijed i pojačaj tu glazbu u slušalicama do daske.
Strah je iluzija. On se uništava smijehom. Toliko je jadan i slabašan da ga tjera jedna mažnja s ćukom. Ne daj mu da ti pokvari dan koji si sama skladala. Zgazi mu na mali nožni prst i dok bude jaukao, stani sa strane i smiji se. Nije to nikakva čarolija. Smijeh je samo tvoj as u rukavu koji dobiješ gratis čim se rodiš.
Ne budi ja. Ne vraćaj se s pola puta jer te strah mraka. Umorit ćeš se hodajući okolo čitav život. Zagazi dalje i ne razmišljaj o tome šta će biti. Budi moja Marija. Pomazi ćuku. Ako tako postaviš stvari, sunce je iznad oblaka, ti si iznad prosjeka, danas je prvi dan svih tvojih uspjeha. Ne postoje crnjaci ni ružne stvari. Odjebi strah. Vapšuvari – vari.
Add comment
Comments