Najteže mi u ovom kvazi samostalnom životu pada kad se razbolim. Čim pođu trnci niz leđa, prva mi je pomisao da zovem mamu, iako imam cijele 23. Otkad živim sama, sva se uspaničim po prvim znacima gripe. Kupujem sve moguće tablete, septolete, i sve te ostale –ete ne bih li nekako spriječila dolazak drhtavice i upaljenog grla. Al' džaba. Mala jadna Mostarka usred velike zagrepštine jednostavno ne smije vjerovati u kožnu jaknu i farmerice bez štrampica. Šest stupnjeva je bilo i kad sam protrljala oči da bolje vidim. Boli glava, boli grlo, boli sve, ali ništa to nije nepreživljivo. Onako sva umotana u najdeblju jaknu što posjedujem, vraćam se s faksa i krene mi suza kukavica. Zašto? Zato što nema mame da me mazi i tetoši, tepa mi i ljubi me po rukama da ih ugrije. 23 godine, rekoh. Šta ću.
Prije dvije godine bila sam sa svojom zagrebačkom rajom u Budimpešti i riječima još nisam uspjela opisati koliko su dani s njima posebni i nezaboravni. Zbog te posebnoće i nezaboravluka i tada sam fasovala gripu. Samo je tada bila puno ozbiljnija, nokautirala me na krevet i nije mi dala deset dana da maknem. Prije dvije godine isto mama nije živjela u Zagrebu sa mnom, tata me nije mogao tetošiti sokom od borovnice i pizzom iz Gusara. Ali nisam plakala prije dvije godine, jer sam imala Snježu. Snježa je bila moja mama, tata, sestra, prijateljica, bog, otac, sve. Kupovala Juicy i od naranče i od jabuke, zračila prostorije, donosila mi sirćetli obloge za noge, pravila najljekovitiju juhu od koje mi se cijelo tijelo obnovilo. Pitala mogu li sad malo jesti. A sad? A sad?
Doći će ti neki periodi u životu kad mama neće moći doletjeti radi temperature da ti skuha kadulju i mori te da grkljaš grlo njome. Koliko god to mrzio i koliko ti god dodijavalo, znaš da je ta kaduljasta ljubav na vrhu svake ljestvice, ako se ljubav uopće može mjeriti. Neće moći doći, ne zbog goriva, ne zbog puta, nego zato što si ti, k'o biva, odraslo biće i moraš se sad sam naučiti brinuti za sebe. Tako joj ti kažeš iks puta kad hoćeš da mućkaš svojom glavom. I onda ne možeš objasniti ove situacije i šutiš. Kako se uopće kaže da ti treba da te samo malo mazi po kosi, dođe sva pospana i pita jesi li izvadila toplomjer i izreže jabuke i naranče?
Moja Snježa u svojoj dalekosti čita moje misli i šalje mi neku našu internu na mobitel. Kažem joj da ne može ni zamisliti koliko mi nedostaje, a ona, takva prkosna kakva i jest, kaže da može. Jer 'ko će njoj reć' da ona išta ne može? Nije tu da mi skuha juhu ni da me zove s posla da pita jesam li imalo spavala. Ali tu je. U glavi, telepatira kao kompjuter s najnovijim sustavom predosjećanja.
Ako već moraš odrasti, onda odrasti do neke zamišljene granice. Od te crte naviše uvijek budi dijete. Uvijek reci mami i tati da ti fali da te malo pomaze i izrežu komad pizze na zalogaje. Reci svim svojim Snježama da ova zima nije ista bez njih. Ljudi imaju noge da bi odlazili, a srca da bi se vraćali. U tim srcima čuvaju svi po jednu septoletu da ti umire upaljene krajnike i ozeble duše. Samo pitaj, kaži im tako. Jer čak ni oni čija srca znamo odmrznuti napamet još nisu naučili čitati takve misli. I nikad neće, vjerujte.
Add comment
Comments