Da si kava, bio bi ona savršeno zaslađena crna kava, koja u šalici na površinu izbaci fino ukuhani kajmak i nekoliko rupica od kojih možeš crtati nasmiješena lica. Bio bi kava koja šećer topi odmah do prstiju, a ne samo do pola. Jer s tobom ništa nikad nije do pola. Da si kava, bio bi ona koju želim svako jutro da me budi. Ona koju namirišem još iz haustora pa se zaletim po stepenicama klizavih cipela.
Da si godišnje doba, bio bi jesenje sunce. Ono na kojem ti ne treba džemper, samo zagrljaj. Ono sunce koje podsjeća na ljetne živote kao onaj prijatelj iz srednje koji ima najbolju memoriju pa napominje sve one dogodovštine koje si zaboravio. Bio bi ono sunce koje po zalasku priprema deku na kauču da iza njega ne ostane stud. Da si godišnje doba, bio bi peto godišnje doba. Džoker za sve dane kada ne možeš zbiti svoje biće u okvire.
Da si vrijeme, bio bi sada. Zaustavljeni sat u bunilu prerano navijenih budilica koje stresiraju, prognoziraju, miniraju i još dublje uspavljuju. Ti bi bio sada u svijetu punom sutra ili jučer. Neobjašnjivi trenutak u kojem zaigra srce kad prođeš pored svježe prženih kestena. Neizbrisiv osjećaj u kojem znaš kako ćeš se nasmijati kad se okreneš. Bio bi sada, neuhvatljiv, postojan i vječan kao što ništa nije vječno. Da si vrijeme, kao što nisi.
Preko dana pogrešno zaslađenih antimigrenskih napitaka prelazim u gumenim čizmama kao vojnik jesenjeg sunca. Tako je lakše, kad u petama ostaviš svoju zadnju snagu koju kiša ne može dotaknuti. Pišem ti stihove, i svoje i tuđe, da si sada više nego što si ikad bio – sve. Uhvatljiva i nepostojana, ja nikad nisam mogla biti ništa više od sutra.
Osim kad sam s tobom.
Da si ičiji, bio bi moj.
Add comment
Comments