Žuti prozor mog dnevnog boravka nema zavjese. Kad sam tek uselila, bivši stanar mi je rekao da ih obavezno kupim i postavim, inače će me svi moći vidjeti iz susjedne zgrade. Nisam ih nikad kupila, vjerojatno zbog konstantnog osjećaja da sam tu privremeno i da se po završetku faksa akobogda vraćam kući, a zavjese su nekakva viša razina kad si u vezi sa stanom.
Iako su žute rolete većinom spuštene i niti ja vidim susjede, niti oni vide mene, ponekad ih dignem do pola, čisto da imam uvid u to kakvo je vrijeme vani, a i da uštedim struju pa ugasim svjetlo (proces izgrađivanja iz nemarnog djeteta koji nikako ne konta zašto starci idu za njim i gase sve po kući u odraslu osobu s računima). Nije susjedna zgrada preblizu, ali vidim na njihov balkon. Možda i oni vide mene. Ako me vide, vide da svaki put kad je on tamo, ja malo probuljim i onda spustim rolete.
Oni imaju zavjese. Divne, bijele na balkonskim vratima. Prozori, na koji je Teta poredala četiri saksije su uvijek zamračeni. Cvijeće je i na balkonskoj ogradi i na podu. Tu su i jedan stolić i stolica, za Čiku. Čiko svako malo, u jakni (čak i na -2) izlazi na balkon, donosi svoju bijelu šalicu kave i pali cigaretu.
Omakla mi se misao. Jesu li joj stvarno čiste i mirisne zavjese toliko bitne da ga deložira svako jutro/popodne/večer na balkon da se smrzava? Kako mu to uopće kaže? Rijetko izađe da mu pravi društvo. Iako sam ja uvijek za dva kvadrata za sebe i malo odmaka jedno od drugog, ali… Je li joj stvarno tako teško riskirati dimne zidove za ono što bi moglo uslijediti? Šta ako počne provoditi više vremena na balkonu nego unutra, a kad ona ode, namjerno ispuši dvije kutije u kući i onda poprska sve glejd mikrosprejem da joj zamaže oči?
Kako će prihvatiti njegov grijeh ako ne može prihvatiti njegov porok?
Šta ako se s godinama i njegovo srce ohladi kao kava u bijeloj šalici?
Add comment
Comments