Stojim u masi i vidim te

Stojim u masi i vidim te. Te tvoje oči odbijaju se o svaku česticu zraka i prodiru ravno u moj centar za nedostajanje. Svi me dozivaju imenom, a ja više ne znam u koji svijet pripadam. Vidim samo taj tvoj osmijeh koji me hipnotizira.

Znaš ono kad je subota navečer i hladno je i samo razmišljaš o tom jednom zagrljaju? Koliko god deka i čarapa stavio na sebe, zebe tamo kod srca i nekako ti ništa nije na svom mjestu. Prazno ti je sve kao to mjesto u krevetu pored tebe, jer je tvoja osoba daleko i ne može ti staviti dlanove među svoje.

Znaš ono kad moraš natipkati kakav ti je bio dan? Kad se poruka duga tri metra pobriše, pa vrisneš i plačeš zbog toga, kao da ti se dogodilo nešto užasno. Znaš ono kad ne možeš sakriti uzbuđenje zbog nečega, a on tamo negdje spava i ne želiš ga buditi? Teško je. Veze su na daljinu teške. Nitko ne vjeruje u njih. Svi se izmiču i ostavljaju to za neke druge sanjarske budale.

Ja sam ta budala. Ja sam ta kojoj je hladno pod tisuću deka i koja plače kad slučajno pobriše poruku koju je natipkala. On i ja smo te budale koje na Viberu smišljaju priče stickerima koji s vremenom počinju poprimati naše crte lica. On i ja smo te budale koje se vole, a viđaju dva puta godišnje. Barem uživo, a ponekad i preko ekrana.

U petak sam stajala u masi i vidjela ga. Bio je na Cvjetnom trgu usred Zagreba, velikog grada s još većim srcem koji se ušuljao u listu naših najdražih tako lako. Imao je slušalice, a iza njega je bio velebni kineski div zvani Shenzhen. U petak smo ga vidjeli ja i stotine drugih ljudi.

Mjesecima jedno drugome prenosimo osjećaje preko žice. Pravo zajebana igra s teškim pravilima i nevjernim suigračima. Ploča na kojoj se krećemo puna je rupa i svaki dan raskrvarimo laktove i koljena. U vremenu kad ljudi govore koliko nas tehnologija udaljava i hladi, mi samo tehnologiju imamo da održimo jedno drugo. Samo nam ona još daje flastere i povoje za rane. Budimo se jutrima uz blesave osmijehe koje izazivaju sličice. Ej, sličice. Ako to nije djetinje iskreno, šta jest?

Mjesecima hodamo po špagama, držeći tu ljubav razvučenu na dva kraja svijeta. Dala nam je savršene fotografije, na papir istrešene osjećaje, knjigu u koju uokvirujem sve to i ovo što se dogodilo u petak, 20.11. Ta veza koja nas je mogla paralizirati i zalijepiti za krevet iz kojeg više nikada ne bismo izašli dala nam je krila. Dala nam je putovanja, priče, ljude. Dala nam je Atanasa, Sanju, Danielu, Charlotte, Jennifer, Karla, Ivanu, Mateja, Ivu i sve ostale predivne junake iz Vibera, njihove suradnike i moju nenadmašivu ekipu koji su vjerovali u našu priču i odlučili proslaviti ljubav kao najveću pobjednicu svih igara na svijetu.

Neke ljubavi ne stanu na video ekrane. Ne stanu na glavne trgove velikih gradova. Previše su nahranjene emocijama, suzama i smijehom da bi ih mogao ograničiti na nešto tako ovozemaljsko. Nekim je ljubavima suđeno da se prostru po svijetu i postoje tako, kao neki čarobni tepih na kojem letiš zauvijek. I znaš šta je najbolje? Ne moraš uopće poznavati sve one koje voliš. Dio si mozaika koji nema kraja. Hraniš se predivnošću koja ne prestaje.

Neke ljubavi ne možeš potrpati u kofere spremljene za put oko svijeta. One ne stanu u kilometre. Možeš ih samo ogrnuti oko sebe kao što ogrneš more. I postojati siguran, zaštićen od svakog zla.

Nas se dvoje nismo zaručili u petak preko velikog ekrana. To se događalo u predivnoj intimnosti i tišini koja je izdisala samo našu tajnu, davno prije tog dana. U petak smo samo razgovarali. Na poklon sam dobila svoje naljepnice i predstavili smo ih cijelome svijetu. Tek tako, bezveze, na običan dan, običnog datuma.

Freddie i Eve će se vjenčati jer ćemo se vjenčati neki mali on i ja. Možda će se sutra netko vjenčati zato što su se vjenčali Freddie i Eve. Zauvijek ćemo imati nasmiješene crtane likove da nas podsjete da smo uspjeli to što se volimo staviti iznad svega ostaloga. To što se volimo disalo je najjače od cijele te mase s kojom sam te u petak gledala.

Volite zato. Ljubav je jedino zbog čega u ovom svijetu nešto značimo.

Stojim u masi i vidim te. Iza tebe nepoznatost, iza tebe daljina. Ispred mene nestvarnost. Stotine ljudi, kamera, aparata, mikrofona i odjednom – samo ti i ja. Nasmijani i smotani kao u crtiću. Jaki i ogromni kao simbol nepobjedivosti.