Dižem čašu za sva ta predvečerja koja su u usporenom, crno bijelom snimku. Kad ga čekaš u bijeloj spavaćici u dnevnom boravku, pod prigušenim svjetlom neke stare lampe s buvljaka, a neka zagasita požuda svira na gramofonu.
Za sva ta postojanja izvan ovog svijeta, izvan ovog vremena, izvan dosega ljudskog. Kad bura otvara prozore i bijela spavaćica vijori kao zastava najvećih osvajanja.
Čuješ njegov korak na vratima, okrećeš se i upadaš u njegovo naručje, dok tvoja kosa spušta kulise vaše pozornice.
Za sva takva predvečerja, zagasite požude i vas koji ih večeras imate.
Add comment
Comments