Samo da ti kažem da je prekjučer, prije posla, cijeli haustor mirisao na čokoladne kekse, a poslije posla na slane kiflice. Tramvaji su se po gradu zbunili i čekala sam ih predugo. Piškilo mi se pravo kad sam se vratila u stan i taj mi je haustor izgledao beskonačno, činilo mi se da se nikad neću uspeti do trećeg kata. Nisam zbog toga kako treba mogla ni uživati u tim božićnim mirisima, ali razmišljala sam kako će biti prekrasno kad jednog dana iz haustora budeš mogao prepoznati što nam spremam za ručak.
Samo da ti kažem da sam jučer sa svojim prijateljima proživjela najljepši predBožić koji možeš zamisliti. Počelo je s najboljom faksovskom situacijom, smijehom u učionici u kojoj znam da ću ostaviti neke od najljepših uspomena na Zagreb, a završilo grupnim zagrljajem na Glavnom kolodvoru. Ej, toliko suza radosnica i smijeha u jednom danu jednostavno ne možeš opisati riječima, ali ipak ću ti pričati to detaljno sutra. Tim je ljudima i njihovim ogromnim srcima cijeli ovaj grad premalen. Pričat ću ti sve, ali samo da ti sada kažem da je dan bio savršen. Još mi miriše na sreću. Nisam stigla razmišljati ni o kakvim strahovima koji se vežu uz tebe i tvoje prelijetanje pola svijeta. Dobila sam unikatne uspomene s predivnim darovima i najboljim osjećajem. Dobila sam ljude za cijeli život.
Sjećam se prije, kad bih se spremala za neke naše poludejtove, razmišljala bih o tome kako da se našminkam. Svaki put kad bih se nadala „Ma možda će me poljubiti,“ ne bih stavljala ruž na usne. Šta ja znam, obzirna sam prema vama muškarcima, znam da ne volite karmin oko usana. Ne znam zašto ti ovo sad pričam. Uzbuđena sam. Trema me hvata, kao da ću na prvi dejt.
Ove dvije godine bile su jako dug haustor. U zadnjih nekoliko mjeseci, da ti tako kažem, pravo mi se jako počelo piškit. Nisam mogla dočekati da se popenjem do kraja. I sad sam evo tu, pred vratima, i samo još trebam otključati i objesiti svoje ruke oko tvog vrata. Sunce i proljeće usred prosinca kao da su posebni ukrasi za finale i dodjelu pokala za pobjedu nad daljinom.
Skidam božićne ukrase s prozora i pospremam ih. Sreća je u salvetama i papirima izrezanim srcem. U kofer pakiram i zadnju haljinu. Stojim pred ogledalom i oko vrata stavljam taj svoj vječni san o povratku. Puštam kosu i šminkam se.
Samo da ti kažem, pa onda možeš otić' offline, meni danas isto kao da je finale, a ti i ja debelo vodimo na ljestvici.
Dolazim do ruža, otvaram ga i gledam. U glavi, po staroj navici, sine „Možda će me poljubiti.“
I samo još ovo da ti kažem... Vrijedilo je svake stotinke čekanja.
Ipak zatvaram bočicu i spremam je u neseser. Čuj „možda“.
Add comment
Comments