Moja strina Draga za Božić poslije ručka pojede šest suhih kolača. Nije nekad pet, nekad dva, nekad deset. Šest suhih kolača i kaže, taman joj toliko treba. Znaš kako svi ti posebni ljudi imaju posebni smijeh? Tako i moja strina ima onaj pravi „hi-hi-hi“ smijeh koji se najbolje slaže uz oblatne i šape.
Moja me strina držala na krštenju, jer mi je kuma bila daleko. Kako me držala tada, nekako sam uvijek u životu osjećala da me tako nekako drži, s jednom rukom ispod glave da mi nešto ne bude. Na papiru to ne piše tako, ali ona je tu negdje uvijek da mi se nasmije i pričuva me kad treba. Ne veže nas krv, ali vežu život, iste stepenice do kuće i kave subotama ujutro. Potpuno smo različite, ali u nekoj dubokoj srži iste.
Danas je Božić i prvi je put otkad znam za sebe da je strina morala otići u Split i ne slaviti ga s nama. Postoje ti Božići kad moraš otići nekomu komu si potrebniji, kome ćeš ga malo jače uljepšati. Njezina je mama treba danas više nego svi mi u ovoj kući. S njom će ručak možda biti tiši, ali srce će stajati na mjestu. S njom će možda biti malo tužnije, ali duša će se ispuniti nekim malo ljepšim suzama.
Jednom ćeš ostariti i nećeš se sjećati nijednog Božića, možda. Jednom će ti biti hladno, a nećeš znati točno zašto niti ćeš to sebi moći objasniti, možda. Jednom ćeš samo osjećati da ti tog jutra treba neki poklon, a mislit ćeš samo na svoju djecu. Ako budeš sretan, tvoja će ti djeca doći, poljubiti te i zagrljajem te vratiti u najveću normalu svijeta. Onu u kojoj si dobro i ne postoji strah, ne postoji zaborav i ne postoji starost.
Da bi takva starost došla tebi, ti moraš biti najljepši poklon svojim starcima danas. Znam da sam nekada kao pokvarena ploča, ali moram ti reći da im moraš reći da ih voliš. Ne moraš riječima, možeš opranim suđem ili s njima provedenim danom. Jer skontaj malo... Bez njih ne bi ni znao šta je Božić. Ne bi znao šta se stavlja ispod tog bora niti bi znao kakvog su okusa breskvice. I koliko god oni ponekad bili u nekom potpuno drugom svemiru, tvoji su. I jednog ćeš im dana biti najljepši božićni poklon.
Imali smo nekoliko Božića tradiciju da se navečer svi skupimo oko gitare i pjevamo. Mara i Ksenija donijeli bi velike fascikle s pjesmama u kojima se nalazila hrpa akorda i more različitih glazbenih žanrova i stilova. Među njima je bila i ona, sigurno je znaš, Milena od Novih Fosila. Moja je strina Draga jednog Božića navalila da pjevamo Milenu i bog. Neumorno nam ju je podmetala pred gitaru, a mi svi kolutali očima. „De bona, kakva Milena.“
Nismo je mogli pobijediti, učiteljica je to, uporna ko mazga. Onda je Mara, njen sin koji je ni blizu fan Milene, a kamoli Fosila, odsvirao pjesmu ubrzanim taktovima i poderao papir s akordima u milijun komadića, da joj sljedećeg Božića više ne padne na pamet.
„Hi-hi-hi“, nasmijala se strina i to sad svake godine iznova prepričavamo.
Eto to je to. Odsviraj, bola' Milenu majki, neće ti ruka otpast', a ona će se najslađe božićno zahihotat.
Sretan vam Božić. Provedite ovaj dan u ljubavi i najvećem miru. Poljubite majku, tati recite da je kralj, znam da imate razlog za to. Jer, nažalost, jednom ćete zamijeniti uloge i vi ćete njima morati biti roditelj. Tako je mojoj strini Dragi danas. Pojest ću ovih šest kolača poslije ručka i možda odmumljat Milenu generaciju u glavi. Šta ću kad mi fali.
Add comment
Comments