U potpuno neobičnom kontekstu nedavno, grupa žena i ja pričali smo o „Volim te“. Koliko to često izgovaramo, kako nam zvuči kad to čujemo i je li nam uopće lako to reći na materinjem jeziku. Žene su dijelile svoje mišljenje i većini je ta rečenica prazna fraza. Gubi značenje svaki put kad se izgovori, kažu, i zvuči nekako lažno, fejkerski, ako se prečesto pušta vani.
Ja sam isto podijelila svoje iskustvo. Rekla sam, naivno i djetinjasto, da „Volim te“ izgovaram svaki dan, i to ne samo svojoj posebnoj osobi, nego i roditeljima, sestri i prijateljicama. Bila sam u manjini i zašutjela uskoro, možda u njihovim očima već obilježena kao fejkerica iz američke serije koja na kraju svakog razgovora izbaci „Lav ju, baj“ kao previše prožvakanu žvakaću. Ali nisam se stidjela nimalo.
Razmišljam o tome već danima. Zašto nam je tako teško izraziti svoje osjećaje? Ili, još gore, zašto nam je tako teško osjećati? Koliko nas uopće obuzima strah da će nas, izgovorimo li „Volim te“ ili nedajbože onu olovnu „Oprosti“, pogoditi meteor iz vedra neba i raznijeti sve što smo ikada od sebe stvarali? Sklanjamo se u zaklone od svih tih emocija, pa kukamo kako hladnoća zahvaća sve što srce ima.
Ako voliš i ne stidiš se toga, reci. Nema meteora, ako ga nema za kukavičko odustajanje od poljupca, nema ga ni za hrabrost. Ako ti je u srcu, podijeli. Nema hladnoće, ako je nema za besramne prevare i najgluplje razloge za prekid, nema je onda ni za iskrenu ljubav. Neka se boje oni koji ljubav iskorištavaju, a ne ti. Ako voliš i želiš to reći svaki dan, tko će ti zabraniti i šta ti loše od toga može biti?
Rekli su davno, i možda to i jest tako, da velike riječi gube značenje svaki put kad se izgovore. Samo... Nije ljubav kutija šibica pa da se malo isprazni svaki put kad jednu uzmeš. Nisu ljubav proklete pare, pa da uvijek moraš paziti koliko ćeš dnevno novčića potrošiti. Ljubav je plamen koji se rasplamsava još više svaki put kad joj osjećaj dodaš. Ljubav je bogatstvo, nemjerljivo i nepotrošno. Ako ti „Volim te“ zvuči dosadno i prazno, reci brojevima. Pusti pjesmu. Podrigni, ako će se tvoja osoba nasmijati od srca i znati da to znači da je voliš. Namaži joj eurokrema na kruh. Reci to na svoj, bilo koji, način, ali reci. Šutnja jest zlato, ali jebo zlato kad si sam.
„Ej. Aj' dođi.“
„Znaš šta? Dođe mi sad da se privijem uz tebe ko ona naljepnica na teglu od ajvara.“
Nije „Volim te“, a voli. Nije „Nedostaješ mi“, a fali. I nije fejkerski i nije izlizano i nije hladno. Nakon pet godina još je jače rasplamsani plamen koji grije i najveće udaljenosti zime.
Bogatstvo kakvo svijet ne poznaje.
Add comment
Comments